Arhiv tekstova
Strpljenje, neiscrpna nada, ali i strepnja
Svjesni smo da su materijalna bogatstva prolazna. Jedino što ne želimo izgubiti to je ljudsko dostojanstvo i ponos. Drži nas nada. Znamo da nije dobro graditi svoju sreću na tuđoj nesreći i vjerujemo da djeca koju mi ovdje odgajamo i učimo, drugima neće činiti zlo, jer su samo previše zla iskusili, kaže Stjepan Zlatarić, čovjek koji je najzaslužniji za osnivanje hrvatske škole u Mađarskoj, odmah po dolasku prognanika.
U nastojanju da se u Mohaču organizira što bolji život prognanika, uključuju se i razne međunarodne humanitarne asocijacije. Govori se o »Kući susreta«, objektu koji bi se uradio da može prihvatiti one koji ovamo dolaze da se susretnu sa svojima, da u njoj borave izvjesno vrijeme, kako ne bi morali plaćati visoke račune u mohačkim hotelima ili svratištima.
TRI GODINE NAKON OKUPACIJE BARANJE: Na takve akcije prognanici gledaju sa sumnjom, jer one ne najavljuju skori njihov povratak, a jednako tako, nije rijedak slučaj, da poneki mešetar svoje probitke gradi na njihovoj nesreći. Dakako, uvažavajući realnost, ne isključuju i poneku dobronamjernost na čemu izražavaju svoju zahvalnost. Mi smo svjesni da je preduvjet našeg povratka u naše domove odlazak svojim kućama onih koji su u našim kućama, kaže Stjepan Zlatarić. U mirovne inicijative koje poduzima Hrvatska prognanicima mnogo polažu. U njih je dosta strpljenja, ali i izvjesno strpljenje koje se zasniva na pitanju koliko će i druga strana prihvatiti te mirovne inicijative i kakve će poteze vući, pa i vezane za povratak izbjeglica i vračanje imanja i kuća onima kojima pripadaju. Kakvo je danas stanje u osiromašenoj i opustošenoj Baranji bez svega onoga što je nekada Baranju činilo »Lipom i bogatom«? Već prošla godina, 1993. godina pokazala je prve znakove da Baranja nema više mogućnosti da na osnovi svih svojih potencijala uz ovakav način rada i ponašanje sama preživi. Gospodarski život doživio je svoj potpuni ekonomski slom. Ove je godine, 1994., ostalo neobrađeno oko šesnaest tisuća hektara plodne zemlje iz razloga nemogućnosti ulaganja, organiziranja proizvodnje, uništene mehanizacije, nedostatka radne snage i uza sve to i ponajviše obilatog nerada. A oko dvadeset i šest tisuća hektara koji su tobože zasijani, neće biti gotovo nikakvih prinosa zbog već poznatih razloga; neprimjerene adekvatne agrotehnike nedostatke goriva i repromaterijala, nestručnosti i javašluka, tako korovi i trava pokrivaju nekada plodna baranjska polja. »Obrađene« površine neće iz istih razloga dati očekivane rezultate. Preostalo dio površina nitko više i ne spominje. U okolnostima kada je nedostatak nafte stalno prisutan, djelomično zbog stvarnog nedostatke na tržištu, a u stvari zbog nedostatke deviza za njegovu kupovinu.
NASTALE PROMJENE: U subotu, 6. studenog 1993. godine podmetnuta je eksplozivna naprava jake razorne moći koja je eksplodirala u tri sata u Duboševici i znatno oštetila crkvu Uznesenja Bl. Djevice Marije, s južnog pročelja crkve na spoju tornja i lađe. Od snažne detonacije izbačena su vrata crkve. Od miniranja i pucanja vatrenim oružjem porazbijani su svi prozori na crkvi. Unutarnja sakristijska vrata su provaljena. Velika slika Uznesenja BDM iznad glavnog oltara skalperom je izrezana iz teškog i masivnog okvira i ukradena u noći s utorka na srijedu, 8/9. veljače 1994. godine. Nešto kasnije kradljivci su ponovno, otključavši nekim kalauzom glavna crkvena vrata, odnijeli i slike postaja križnog puta. Na seoskom groblju srušen je veliki križ s 4-5 nadgrobnih spomenika, u ožujku i travnju 1993. godine. Također oštećen je veliki križ ispred crkve. U župnom uredu je bila komanda JUGO-armade do dolaska UNPROFORA u Baranju i prividnog povlačenja vojske. Župni ured je ostao prazan. Sve je opljačkano, a svi prozori na kući su porazbijani. Ulice u selu su dobile i nove nazive, tako su »prekrštene«: Glavna u Borisa Popovića (»borac koji je poginuo za srpsku stvar«), Rade Končara u Živka Milanovića, nekakvog »Bambusa«, Vladimira Nazora u Svetog Save, Đure Đakovića u Cara Dušana, Borisa Kidriča u Vuka Karadžića, Palih boraca u Vlade Vujinovića (?!), Braće Radića u Slavka Kokića, zvanog »Pucko«, Ive Lole Ribara u Branka Radičevića i Prvog maja u Miloša Obilića! Agresija JNA i srbijanskih paravojnih grupa na Hrvatsku i Baranji je donijela premnogo nevolja i stradanja. Situacija je bila takva da jedan s drugim, mi Hrvati, preostali tamo nakon četničkog napada, nismo se smjeli jedni drugima ni javiti, niti jedan drugoga pozdraviti. Kao da se sve zlo spustilo na Baranju i Beli Manastir, gdje sam obavljao sve redovite pastoralne dužnosti. Pokopi su mi najteže padali i strašno djelovali na mene. Posebno se sjećam pokopa nakon pogubljenja obitelji Čičak. Na kamionu četiri lijesa, otac i tri sina, a mi, koji smo za njima išli, svakoga časa smo očekivali hoće li netko baciti bombu na nas. Bio sam svakodnevno maltretiran. Žene i starice koje su dolazile u crkvu u Belom Manastiru, bile su za mene ohrabrenje. Molili smo za mir i prestanak rata i za svaku obitelj u Belom Manastiru, priča nam Stjepan Pasarić, koji je sada u Mohacsu.
