Arhiv tekstova

Još je uskrsno vrijeme. Odjekuje u nama proslavljeni Uskrs. Jednako tako odjekuje u nama i obnovljeni čovjek. Da li? Ima u evanđelju jedna zanimljiva zgoda opisana kod Mateja (28,8-15). Naime, prvi dan u tjednu žene su bile na grobu. Uvjerile su se da je grob prazan. Evanđelista spominje da su tom zgodom susreli Isusa koji je pozdravio sa »Zdravo«. Radosne što su susrele Gospodina, a ne samo vidjele prazan grob, otišle su žurno, po njegovu nalogu javiti učenicima činjenicu koja nadmašuje svako očekivanje, On je živ! Tako su žene koje su došle ožalošćene oplakivati mrtvaca bile iznenađene praznim grobom, ali još više ohrabrene njegovom pojavom i u jednoj riječi i jednom susretu doživjele su početak novoga svijeta. 

 

Jesmo li stvarno proslavili Uskrs?

 

Smrt nije zadnja riječ. Pod cijenu vlastitog života i pod cijenu svakoga napora, one su postale glasnice toga događaja. Na prigovor da li je moguće da »mrtvac ustane«, Petar se nije upuštao u znanstvene rasprave, nego je naprosto tvrdio: Mi smo s njime jeli i pili – mi smo toga svjedoci. Tko je htio vjerovati, ili bolje, kome je dano da vjeruje, taj je povjerovao. Povjerenje je rađalo predanje, a predanje je urodilo svjedočanstvom susreta s Nadnaravnim. I to je temelj i početak kršćanstva. Jedna povijesna istina koja »iskoračuje« iz povijesti, a ipak je temelj potpuno novoga shvaćanja čovjeka i njegove naravi, a to je vječnost. Iz toga ugla vječnosti vidi se posve drugačije i životni tok i smisao našega življenja. Ako je to istina – a jeste – onda je svaki kršćanin dužan to živjeti i svjedočiti. Kršćanstvo je vjera koja je i nastala povjerenjem u osobu, koja je u povijesti, iskoračila iz povijesti, a ipak ostala s nama povezana. Dapače, ne samo s nama povezana nego u nama nastaviti živjeti svoje mesijansko poslanstvo. Tako ne postoji pasivan kršćanin i ne postoji kršćanin promatrač i ne postoji kršćanin koji slavi nego postoji samo kršćanin koji živi puninom života, svjedoči i navješćuje tu istinu. Benedikt XVI. u znamenitom govoru u Lourdesu je uskliknuo: Smijemo li još uvijek šutjeti o onome što smo iskusili, što imamo i što vjerujemo? Ili smo već umorni? Budućnost svijeta vjere pripada onima kojima je uskrsnuće obnova a ne zamor. Kojima je svjedočanstvo poslanje a ne tek deklaracija. Koji su kršćani po životu, a ne tek po običajima. Stoga sam postavio pitanje sebi i vama jesmo li stvarno proslavili Uskrs? 

U tom spomenutom izvještaju ima i »druga strana medalje« istog događaja. Matej to opisuje na istom mjestu. Prazan grob su vidjeli i vojnici. Oni su otišli svojim pretpostavljenima kao žene svojima. Izvijestili su one koji su ih postavili kao stražare o činjenici praznog groba. Isusa nisu voljeli, nisu poznavali i nije im se ukazao. Njihovi naredbodavci su ostali zapanjeni. Ali je odmah stupilo na scenu logika snalažljivosti ovoga svijeta. Mudro rješenje! Ponudili su vojnicima veliku sumu novca s molbom da razglašuju: Dok smo mi spavali, došli su njegovi učenici i ukrali tijelo. Jasno, vojnici su se bojali rimskog upravitelja jer je taj zakon bio stroži od novaca. I tu su se mudraci ovoga svijeta složili: Mi ćemo ga umiriti! Laž na laž! Sveti Augustin se svojedobno narugao ovom izvještaju: Ako ste spavali, kako ste onda vidjeli da su ga učenici ukrali? A ako niste spavali, kako ste prihvatili ovakvu laž? Odgovor je jasan i Augustinu i nama. Čovjek koji nema vjere, a niti ljubavi prema istini, lako se prodaje. Novac u očima slugu – vojnika – bio je primamljiv. Prodali su svoje neznanje za vrlo skupe novce. A piše Matej u evanđelju da se ta laž još i danas vjeruje. 

 

Koja strana medalje Uskrsa 

sjaji na mom licu?

 

Uskrs, dakle, svake godine pred nas stavlja jednu činjenicu: Isusa Krista ubijena i uskrsla. Od nas traži stav. Je li prazan grob dokaz i putokaz da tražimo onoga tko je uskrsnuo ili je šansa da dalje podržavamo u sebi sve moguće pretpostavke laži i »serije« o svim mogućim drugačijim rješenjima samo da se mi ne moramo mijenjati i da ne moramo uskrsnuti iz vlastitog groba. Ima jedna »komora« u našoj dubini koja nam se gadi. To je taj naš grešni »ja« o kom smo razmišljali u prošlom broju. Tko ne želi da mu se ta komora otvori i da se eventualno očisti, taj će rado primiti »hrpu novaca«, lagati dalje sebi i drugima kako je s njim sve u redu, kako je u njemu sve u redu i kako je u ovom svijetu sve u redu. Drugim riječima bit će vječno plaćenik i vječno će mijenjati svoj obraz prema prilikama i neprilikama koje život donosi. Ali Uskrs je dan dostojanstva i ljudske stabilnosti. Na čemu graditi život? Netko je rekao da se na gramu istine mogu podići svjetovi, a na tonama laži samo sapunica. Pred nama je, dakle, i sada pitanje koja strana medalje Uskrsa sjaji na mom licu i u mom životu? Što sam ja to za Uskrs doživio da mogu dati dalje? Vidi li se da smo slavili Uskrs? Jedna medalja – dva lica! Nema dvije istine samo postoje dvije interpretacije. One nas ne povezuju nego rastavljaju. Zato je Isus temelj: kamen kojega odbaciše graditelji ili kao što kaže starac Šimun: znak komu će se protiviti.