Arhiv tekstova

Nedavna javna prezentacija Analize o neracionalnosti mreže škola u osnovnom obrazovanju u Subotici, koju je podnio tim na čelu s prof. Ljubicom Kiselički, pomoćnicom gradonačelnika za racionalizaciju u obrazovanju,  izazvala je lavinu reakcija koje su međusobno proturječne. Jedni su hvalili inicijativu i napore tima, a s druge strane, veći broj je onih koji smatraju kako to nije briga lokalne samouprave i da ne treba istrčavati. Naravno, nitko se od strane učenika i roditelja o Analizi nije oglasio i nitko ih nije ni pitao, a evidentno je da se to odnosi na njih. Sve u svemu, otvorena je Pandorina kutija glede stanja prosvjete danas i ovdje. 

Svima je poznato kako se nalazimo u recesiji i da je društvo u krizi. Iz tih razloga pitanje racionalizacije je normalna stvar. Naravno, to se ne odnosi samo na obrazovanje i obrazovnu politiku, ali ništa manje i na obrazovanje. Pitanje racionalizacije postavljaju i  puno bogatije i razvijenije zemlje od Srbije, jer ono nije samo ekonomske i matematičke naravi. Zbog toga je tema ovog teksta obrazovanje općenito, a među inim pitanjima i već spomenuta racionalizacija obrazovanja u Subotici.

 

Nagomilani problemi

 

Nema sumnje da su se u svezi s obrazovanjem posljednjih godina nagomilali veliki problemi. Sve su reforme, više-manje, dolazile iz glave, a ne iz eksperimenta. Akademik Despić reče kako se ne može iskustvo iz eksperimenta zamijeniti nikakvom maštom, nikakvom ljudskom pameću. U zemlji gdje su ministri za prosvjetu bili ljudi koji su htjeli »izbaciti« Darwina ili koji su nominalno bili ministri za prosvjetu, a svoju djelatnost stvarno usmjerili na pitanje Kosova, teško se  moglo nešto drugo i očekivati. U sadašnjem kontekstu funkcioniranja vlasti, gdje je ministar za prosvjetu čovjek koji je zadužen za obrazovanje i po horizontali i po vertikali, bez utjecaja od strane drugih tijela, ništa dobro se ne može predviđati. Dakle, prevladalo je usko »resorsko shvaćanje«. Ministar je kormilar broda koji plovi bez kompasa po opasnim morskim bespućima. Od 2003. godine, kada je donesen Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja ili tzv. »krovni« zakon, očekuju se posebni zakoni za pojedine stupnjeve obrazovanja. Njih nema, a nitko i ne zna kada će doći na red Narodne skupštine Republike Srbije. Dobro je da postoji jedan opći zakon, ali to nije dosta. Od reforme započete 2003. godine za vrijeme trajanja Vlade Zorana Đinđića osta samo forma. Iz tog zakona ostadoše propisi da se učenici sa šest i pol godina 1. rujna tekuće godine upisuju u prvi razred, a stvarno gradivo nije smanjeno. Važilo je i još uvijek važi pravilo: »isto to, samo malo više« (a skoro nikada: malo manje), tj. najčešće su dodavani programi. Zato mnogi roditelji čija su djeca rođena u prva dva mjeseca kalendarske godine mahom odlažu  školovanje. To je posebno indikativno u Subotici. Nisu li oni bili jedina zdrava fronta u zaštiti djece?! Uskoro će netko morati dati odgovor na to pitanje. 

 

Što je optimalan 

broj učenika?

 

Upravo predstavnici školskih uprava Ministarstva prosvjete daju suglasnost na broj učenika po odjelu. Prosječan broj učenika po odjelu davno je poznat Ministarstvu prosvjete Republike Srbije. Ako to nije poznato, onda se oni ne »miješaju« u svoj posao. Nažalost, prosjek na razini države je manji od prosjeka  na razini Grada Subotice. Iz tih razloga nije naodmet i ovdje vidjeti je li sve najracionalnije u školstvu Subotice i bilo bi bolje ta sredstva usmjeriti u nešto drugo u obrazovanju. Doista, pita se čovjek kako je mogao postojati jedan odjel u jednom razredu sa samo jednim učenikom u centru Subotice. Nitko normalan neće tvrditi da je to bilo zbog učenika niti da je to bio njegov interes. 

Pod vidom zaštite učenika krije se nešto drugo. Nije li to bio obvezan primijetiti načelnik Školske uprave sa sjedištem u Somboru?! Možda je presedan trebalo praviti iz drugih razloga?! Ove školske godine na III. kilometru u OŠ »Grof Szécsényi István« formiran je kombinirani odjel sa šest učenika na srpskom jeziku. Ništa čudno da nije riječ o svega oko kilometar udaljenosti od lokacije gdje ista škola obavlja nastavu na teritoriju MZ »Peščara«. Nije li se mogao osigurati prijevoz za te učenike koji bi iziskivao puno manje sredstava, a učenicima osigurao kvalitetniju nastavu?! 

Ovdje je više nego razvidno kako netko tko odlučuje mora biti upoznat sa svim konkretnim situacijama na terenu. U ovom slučaju ne mogu se uzimati u obzir »goli« propisi. To znači da bi ta pitanja trebalo prenijeti na lokal, jer oni iz lokala točno znaju udaljenost pojedine škole od druge škole, kakav  prijevoz, koliko često prometuje, jesu li ulice asfaltirane i sl. Naravno, za mrežu osnovnih škola ne treba amnestirati ni lokalnu samoupravu. U Subotici postoje dvije osnovne škole koje graniče jedna s drugom, a prilikom koncipiranja razreda i odjela o tome se nedovoljno vodi računa ili se uopće ne  vodi. Čak i prilikom adaptacije jedne škole o drugoj se  i ne razmišlja, a financijeri su isti. O tempora, o mores! Ekonomski je to vrlo teško opravdati. Ne bi li bilo bolje da se spoje te dvije škole?! Ne znam što je to u pitanju, ali da od njihove integracije nema ništa to je evidentno. Nije vrag da je najspornije tko će biti ravnatelj ili čiji će biti politički utjecaj značajniji? Netočno je da se prilikom svake racionalizacije radi na uštrb učenika. Naravno, najlakše je sve braniti ako imate uz sebe učenika. Prva stvar koju bi trebalo riješiti je broj učenika po razredima i odjelima. Postavlja se pitanje je li to do 30 učenika optimalno. Osobno mislim da bi bolje bilo do 25 učenika. Bez jasne zakonske regulative ne može se raditi racionalizacija. Suglasnost na manji broj učenika ne može imati negativne ekonomske posljedice. Nije valjda tu kriv nastavnik? Nije normalno da će se  škole financirati po učeniku od 2010. godine, a da se do tada čeka prekriženih ruku. Ne bi li bilo oportuno bar do tog razdoblja ne upošljavati nove kadrove?!

 

Analiza i manjine

 

Ne vjerujem da je Analiza usmjerena protiv manjina, iako se to čini na prvi pogled. Broj učenika u razredima i odjelima gdje se nastava odvija na manjinskom jeziku je definiran. Naravno, postavlja se pitanje je li postojeća praksa najbolja i za svaku nacionalnu manjinu u Subotici. Uzmimo primjer nastave na hrvatskom jeziku. U prigradskim naseljima, čini mi se, nema se što mijenjati. Što se tiče gradskih osnovnih škola, o tome se može raspravljati. U gradskim dijelovima nastava na hrvatskom jeziku odvija se samo u trima školama i to: »Sveti Sava«, »Ivan Milutinović« i »Matko Vuković«. Samo za školu »Matko Vuković« može se reći da neće imati problema s brojem učenika. 

Naravno, postavlja se pitanje odakle su učenici koji pohađaju spomenute škole? Nema sumnje da su to većinom djeca koja gravitiraju tim školama. Što je s ostalim učenicima? U ovako postavljenom sustavu oni su uskraćeni za obrazovanje na materinskom jeziku. Kada bi postojao školski centar za hrvatsku zajednicu u središtu grada, gdje bi se nastava odvijala na hrvatskom jeziku, a osigurao adekvatan prijevoz s vodičem za sve zainteresirane učenike, vjerujem da bi odjeli bili popunjeniji, kvalitetniji i racionalniji. Za sada za učenike iz Bikova, Verušića, Starog Žednika, Ljutova, Gornjeg Tavankuta, Bajmoka i svih dijelova grada, osim Kera, Malog Bajmoka, Gata i Aleksandrova, pohađanje nastave na materinskom jeziku – mislena je imenica. Ovo posebice treba akceptirati, imajući u vidu da se dobar dio nastave na hrvatskom jeziku ne odvija  na hrvatskom jeziku zbog nedostatka kadra. Ovo je primjer kako ni mali broj učenika na manjinskom jeziku ne znači najbolje i najoptimalnije rješenje. Vjerojatno bi na ovaj način bilo suficita nastavnog osoblja, ali i to se može razriješiti na adekvatan način. Ne može se očekivati od Europske Unije da plaća nešto kod nas, a da kod sebe ima drugu praksu koja je izdržala test vremena.

 

Pitanje kadrova

 

Kada je riječ o racionalizaciji u obrazovanju, bilo bi logično postaviti i pitanje reproduciranja »nepotrebnih« i nedovoljno stimuliranje na studij »neophodnih« kadrova. Sam letimičan pogled na analizu stanja u Subotici upozorava nas na ogromnu nestručnost kadrova kada je riječ o matematici i engleskom jeziku. Svaka država bi o tome trebala voditi računa. Kod nas fakulteti vode računa o »svojim« interesima, a država se ne »miješa« u svoj posao. Primjerice, na svim školama za odgojitelje na razini Jugoslavije,  polovicom šezdesetih godina XX. stoljeća izlazilo je godišnje oko 250 diplomiranih odgojitelja, a sada na razini Vojvodine izlazi više od 500. Ništa bolja nije situacija niti kada je riječ o učiteljima. Takvi kadrovi mogli bi se »izvoziti« na sve kontinente. 

S druge strane, nastavnika za matematiku i engleski jezik nema, pa nema. Ima li tu lijeka? Činjenica je da se na više i visoke škole za obrazovanje odgojitelja i učitelja  upisuju i učenici iz raznih srednjih škola i da ih ima odveć »prosječnih«. O tome koliko viših i visokih škola ima i koje trebaju ostati, mora se starati osnivač, vodeći računa da ne stvaramo hiperprodukciju kadrova. Naravno, samo po sebi fakultetsko obrazovanje ne osigurava kvalitetu. Veoma je važno, čak i presudno, da nastavnici koji će »oblikovati« buduće kadrove za rad s predškolskom djecom i učenicima osnovne škole moraju biti na zavidnoj razini i primjer za buduće nastavnike u svakom pogledu. Fakulteti za odgojitelje i učitelje moraju biti »košnica« iz koje će bujati život prema vrtiću i školi i iz vrtića i škole. Oni moraju biti centri stručnog usavršavanja i raznih specijalističkih studija. Ništa manje značajna nije ni selekcija kadrova koji mogu upisati fakultete za odgojitelje i učitelje. Nepošteno je i nekorektno od zajednice po završetku studija za odgojitelje i učitelje kazati kako je »promašio« zanimanje. To se trebalo obaviti mnogo ranije. Veoma je važna struktura ličnosti, a među njima posebno agresivnost, motivacija, ambicioznost, empatija i sl. Možemo zaključiti kako se selekcija kandidata za poziv ne bi smjela obavljati u ovako delikatnom području odgoja, bez prethodne procjene njihove agresivnosti. Posebna su priča privatni fakulteti, gdje se na mnogima od njih, osim časnih izuzetaka, serijski proizvode razni profili s diplomama, ali s nedovoljnim znanjem.

Ne bi li bilo značajnije ta sredstva, koja bi bila ostvarena racionalizacijom broja studenata, dati na stručno usavršavanje nastavnika? Jednokratna stručna usavršavanja, koja bi trebala »usaditi« pravi put, ne mogu zamijeniti kontinuirane, koherentne, istraživačke programe usavršavanja. Sve se češće profesionalni razvoj shvaća  kontinuumom. Nastavnik se treba oprostiti od svoje tradicionalne uloge poučavatelja, koji »in put« svoga djelovanja traži »odozgo«, te ga pasivno i bez svijesti prenosi procesom transmisije. Nastavnik treba biti intelektualac čiji obrazovni habitus implicira  akademičnost u ekstenzivnoj konotaciji. Ta akademičnost ne može biti gola i bez veze s praksom. To je nova vizura nastavnika. On ne može biti kvalificirani zanatlija. Od njega se zahtijeva da mijenja rutinu i fiksirane »pedagoške klišeje« i da sve više promišlja vlastite postupke. To zahtijeva redefiniranje uloge nastavnika »kao onog koji daje znanje« u onoga koji osigurava uvjete za konstrukciju znanja. Prošlo je vrijeme »kljukanja« učenika apodiktičkim znanjima. Poslije ukidanja Prosvjetno-pedagoškog zavoda u Subotici nastade oseka, kada je riječ o stručnom usavršavanju. Usavršavanja su rijetka, a i prilično skupa. Prosvjetni savjetnici su »nestali« i pravi savjet u pravo vrijeme nije moguće dobiti.

Jedan dio sredstava mogao bi se usmjeriti na stimuliranje financiranja nastavnika koji se upisuju na studij engleskog jezika i matematike. Ne bi li Grad Subotica mogao izdvojiti posebna sredstva za deficitarne struke? Zašto posebno stimulirati one studente koji se školuju za zanimanja koja nisu potrebna na dugo vrijeme? Isto to bi mogla činiti i Pokrajina i Republika. Za sada ceh plaćaju roditelji, jer iz bazičnih predmeta šalju djecu na privatne sate. Teško je procijeniti jesu li odgovarajući uspjesi na testovima rezultat privatnih sati ili javne škole. Hitna intervencija države je neophodna, ako nećemo gurati glavu u pijesak.

Zato je vrijedan pažnje i poticaj koji je potekao iz Grada Subotice. Na njega ne treba gledati izolirano, već kao na korak u nizu racionalizacije obrazovanja, glas vapijućeg u pustinji. Ako ništa više, otvorili su Pandorinu kutiju. Naravno, za sve ovo potrebno je imati jasnu viziju i kriterije. Za mene osobno, racionalizacija je prije svega  preraspoređivanje sredstava u okviru obrazovanja i stvaranje kvalitetnije nastave i boljih uvjeta za boravak učenika u školi.