Arhiv tekstova
Obnavljanje baštine
Na geografskom rubu Hrvatske Srijem je bio i na rubu etnoloških istraživačkih interesa. O srijemskim nošnjama malo je zapisanih podataka. Od najstarijih likovnih izvora svakako je zanimljiv album Nikole Arsenovića iz 19. stoljeća u kojem su dva akvarela potpisani kao »djevojka i momak iz Vukovara u Srijemu«. Odjeću likova na ilustracijama teško je povezati s današnjim izgledom srijemskih nošnji.
Sustavnija etnografska istraživanja tradicijske baštine srijemskih sela izvršila je etnologinja prof. Zdenka Lechner 1979. godine na području tadašnje Općine Vukovar te sela – Kukujevci, Gibarac i Ilača koja nisu bila u tadašnjoj vukovarskoj općini. Akciju su vodili studenti etnologije zagrebačkoga Filozofskog fakulteta uz pomoć domaćih srednjoškolaca i djelatnika Muzeja grada Iloka.
ETNOGRAFSKE IZLOŽBE: Muzej Slavonije Osijek upriličio je 1996. godine etnografsku izložbu »Iz baštine Šokaca Srijema i Bačke« autorice mr. sci. Vlaste Šabić. Na izložbi je predstavljen dio spašene tradicijske baštine protjeranih Hrvata iz sela Gibarca, Kukujevaca i Bođana. Osječki je muzej prvi počeo prikupljati etnografsku građu i otkupljivati nošnje protjeranih srijemskih i bačkih Hrvata koji su se nastanili u Slavoniji. U stalni etnografski postav muzeja, koji je otvoren 2002. godine, uvršteno je gibaračko djevojačko ruho te oglavlje mlade žene.
Tradicijska baština sela Gibarac predstavljena je na etnografskoj izložbi »Obnavljamo baštinu« autorice Zorice Vitez. Izložba je 1998. godine bila postavljena u Galeriji »Klovićevi dvori« povodom međunarodne smotre folklora u Zagrebu, na kojoj je sudjelovala folklorna skupina Zavičajne udruge Gibarac.
Tijekom Domovinskoga rata u progonstvu u akciji spašavanja i izrade nošnji u ratnim prilikama nemjerljiv doprinos su dali prognani mještani: Bapske, Berka, Ilače, Lovasa, Tovarnika, Sotina i Tompojevaca, te protjerani Hrvati iz Gibarca i Kukujevaca (Općina Šid). Uz pomoć brojnih suradnika terenski istraživački rad je nastavljen nakon povratka Hrvata u zapadni Srijem.
DJEČJA ODJEĆA: Bez obzira na spol mala su djeca nosila jednostavne košuljice popovače izrađene od običnoga prostoga platna. Bile su otvorene na prsima i kopčale se gumbićima. Za djevojčice su se krojile s otvorenim rukavima, a za dječake s rukavima nabiranim u orukvice zapunke. Struk se opasivao vunenim pojasom tkanicom. Djeca su najčešće obuvala pletene papuče tikače. Polaskom u školu dječaci počinju nositi muško ruho – košulju, gaće, prsluk i šešir. Djevojčice su u istoj dobi odijevale popovače, popare – jednodijelne košulje kojima su donji dio skutanca i gornji dio oplećak u struku bili sastavljeni. Oplećak je bio krojen poput velikoga, a skuta su imala četiri pole. Bila su ukrašena s vodoravnim, pa čak s dva ili tri uspravna veza. Uz takvu se nošnju nosila pregača kecelja s volanom kalnerom. Marama oko vrata frandžara nije morala biti obvezan dio odjeće. Prva vezenka, koju će djevojčica odjenuti prije ulaska u crkveni red, bila je ukrašena samo jednim vodoravnim tri prsta širokim svilovezom dopunjenim metalnim fliterima šljokicama. Slagala se u okomite nabore skalice širine uzorka na šlingama.
ČEŠLJANJE DJEVOJČICA: Malim se djevojčicama kosa od razdjeljka do ušiju uplitala u košaricu, a zatim u dva cupa – pletenice od po tri pramena kose. Cupovi su se kružno omatali na zatiljku. Od sedme godine do ulaska u crkveni red djevojčice su se češljale u malu platenicu praćak. Čeoni dio kose razdijelio bi se po sredini i zagladio. Stražnja se kosa podijelila u dva svežnja. Od manjega se na tjemenu uplela mala pletenica srce. Na zatiljku se sva kosa skupila, zavezala vrpcom i podijelila u neparan broj pramenova. Praćak se pleo niz leđa, a pramenovi su se preplitali od vanjskih rubova prema sredini. Završena pletenica podigla bi se i na tjemenu ukosnicama pričvrstila za srce. Djevojčice bi sa strane kosu okitile prirodnim cvijećem. Po završetku škole mogle su frizuru dopuniti češljem kopucom i ukrasnim ružicama citricama.
