Arhiv tekstova

Najviše voljim divanit šokački / neznam zašto ga Šokci izbegavu? / to je naš divan – monoštorački / od malena mi unišo u glavu. / Vi cigurno neznate šta znači: / »Koca pata friško po duciki?« / To nezna ni moj drug Janoš bači / a ni Vranja, da je još toliki! – nadahnuto pjeva Antun Kovač (1945.) u pjesmi »Šokački divani« (str. 9.) o svojoj Šokadiji. O tome kada je ona uistinu nastala, napose njen bački odvjetak, nema posve pouzdanih dokaza, ali glede književnosti možemo reći, oslanjajući se na Vladimira Rema: »Od svih je hrvatskih pokrajina Slavonija najkasnije književno progovorila: tek u XVIII. stoljeću, nakon izgona Turaka s ovih prostora. O tome koliki je raspon od početaka književnog rada u južnoj Hrvatskoj do književnih početaka na slavonskim prostorima najbolje govori podatak da Marulićeva ‘Judita’ izlazi 1521., a tek 1762. pojavljuje se Reljkovićev ‘Satir iliti divji čovik’«. 

 

Jezik – uvjet 

opstojnosti naroda

 

Idući tim književnim, pa dakako i tragom jezika, koji je uvjet opstojnosti svakoga naroda, od Slavonije i prema onim dijelovima Vojvodine u kojoj je Šokadija još opstala, prepoznajemo je kod Šokaca »starosjedilaca« tj. govornika štokavskog narječja, dijalekta ikavskog. Kako navodi dr. Sanja Vulić: »Autohtoni mjesni šokački govori npr. Sonte, Bačkoga Monoštora, Bačkoga Brega, Plavne i Vajske, te Hrvata u Baču u Vojvodini, pripadaju ikavskoj skupini govora slavonskoga dijalekta, kao i šokački govor Santova u Mađarskoj. Slavonski, pak, dijalekt pripada štokavskomu narječju. Slavonskim se dijalektom, kako mu samo ime kazuje, govori u velikom dijelu Slavonije, osobito u njenom podravskom i posavskom dijelu, ali i drugdje u Slavoniji, te u Baranji. Izvan Republike Hrvatske slavonskomu dijalektu pripadaju govori oko Orašja u bosanskom dijelu Posavine, zatim, kako je već spomenuto, svi šokački govori u Vojvodini te govori u još nekoliko oaza u južnoj Mađarskoj, od Podravine do Bačke. Na tom je dijalektu temeljen i govor Hrvata u Rekašu kod Temišvara u Rumunjskoj, a i govori Hrvata u Srijemu temeljili su se na tom dijalektu. Valja istaći da slavonskim dijalektom govore samo i jedino Hrvati. Prema tomu, slavonski dijalekt jest štokavski dijalekt hrvatskoga jezika.« 

 

Zvon riječi

 

Čuvajući šokačke govore, njegovi govornici čuvaju i svoj identitet. Do danas su se izvorni šokački govori očuvali mahom među onima koji su sada već dobrano zagazili u treću životnu dob – oni još uvijek čuvaju njegove staroštokavske osobine, premda ne uvijek i sasvim dosljedno, nego uz uporabu i novoštokavskog. Srećom Šokci su, do danas, očuvali i mnoge svoje običaje, a s njima i gotovo sve tradicionalne dijelove nošnje, oprave, mnoge kućanske i druge predmete – a radi toga i opise različitih pojava i stanja – što sa sobom povlači uporabu riječi i bogatstvo brojnih izraza! Svaka od tih riječi zvoni nam i opominje nas, traži od nas da je očuvamo i njegujemo kao dio realiteta koji ima svoje mjesto u cjelini hrvatskog jezika! I nije dovoljno te riječi i izraze samo zabilježiti i opisati u kakvu rječniku – premda su veliko blago hrvatskog jezikoslovlja i slavistike općenito – već ih treba danomice rabiti kako bi svaka od njih mogla zadržati svoj zvon, svoju melodiju i ritam, izgovor i naglaske, nepotrošenu poetičku snagu. Upravo onako, kako to čini Antun Kovač u ovoj zbirci pjesama, pjevajući o svijetu svojega djetinjstva i mladosti, kao u pjesmi »Puna soba« (str. 17.): Zidovi i pod od zemlje, plafon od blata, / u ćošku šporenj, soba puna dima; / pendžer polupan i ladno je kod vrata, / ali unutri nikom nije zima. Ovom knjigom, u kojoj je sakupio svoje do sada najvažnije pjesničke ostvaraje, Antun Kovač nastoji sačuvati identitet i toplinu šokačkog ognjišta oko kojega se prepričavaju dogodovštine i iskustva, čuvaju šokački govori, tradicija i običaji s likovima iz pojedinih priča i predaje, među okupljenima oko stola, kada se djeci prenosi i zauvijek utiskuje ono što je kod mnogih možda već i zaboravljeno.