Arhiv tekstova

Općenito promatrano, o položaju i problemima s kojima se suočavaju Srbi u današnjoj Republici Hrvatskoj u nas se, to jest u Srbiji, premnogo govori, ali premalo zna. Konstatacija je to koja vrijedi kako za pojedine dijelove javnosti, tako i za predstavnike jednog broja političkih stranaka, pa čak i za dio akademske zajednice. Ovakvo stanje može se nekome činiti razumljivim, ali se ne bi smjelo, naravno, smatrati i opravdanim, budući da se većina tih naracija temelji na proizvoljno konstruiranim netočnostima, čiji korijen je, čini se, u ideologijski zasnovanim pristranostima. Tim prije, jer to nije problem koji se jedino naslanja i ima važnost za spoznaju! Naime, na taj se način otežava i uspostava ovdašnjeg racionalnog odnošenja prema srpskoj zajednici u Hrvatskoj i u praktičkopolitičkoj ravni.

 

VRIJEDNOST RACIONALNIH 

DISKURSA

 

Vrijednosno promatrano, pak, riječ je o jednoj bitno negativnoj slici aktualnog društvenog položaja srpske zajednice u Hrvatskoj, koja je dodatno osnažena crno-bijelom interpretativnom matricom o uvijek-krivoj Drugosti. To je iz razloga što je dominantna srbijanska percepcija hrvatskih Srba još uvijek opterećena kako nacionalističkim mitovima o permanentnoj ugroženosti Srba, tako i traumatičnim iskustvima iz nedavne prošlosti. Posljednje navedeno prati i neprihvatanje odgovornosti za posljedice ratnih događaja tijekom prve polovice devedesetih godina XX. stoljeća te stalno odbijanje udioništva u krivnji za počinjene ratne zločine. 

Naravno, i ovakva konstelacija ima svoje, dakako, nepovoljne posljedice ne samo u ravni uspostavljanja demokracije u srbijanskom društvu, nego i u području ovdašnjih interetničkih odnosa. Te negativnosti, posve razumljivo, u većem omjeru trpe pipadnici brojčano manjih nacionalnih zajednica, a sadrže se od problema koji dolaze iz domene strukturalnih nejednakosti, preko zakinutosti u procesu ostvarivanja vlastitih interesa, pa do situacija kada su pripadnici manjina objekti etnički motiviranog, bilo verbalnog bilo fizičkog, nasilja. Hrvatima je u Vojvodini navedeno i više nego dobro znano!

Stoga su i više nego dobrodošli pristupi koji polaze s drugačijih stajališta. Napose su vrijedni oni koji su racionalno utemeljeni, to jest čija narav diskursa jest znanstvena. Oni ne samo da osnažuju istinitu informativnost i racionalnost u sagledavanju određenog društvenog fenomena ili procesa, čime se smanjuje naznačena iskrivljenost u recepciji, već se i prostor eventualnih manipulacija i potencijalnih zlouparaba uveliko sužava. Drugim riječima, postojanje cjelovite racionalne slike glede pojava koje su u društvu neuralgične može pridonijeti smanjivanju prijepora i nesporazuma te voditi pozitivnim razrješenjima.

 

PITANJE RATA I SUŽIVOTA

 

U tom smislu, hvalevrijedan je napor znanstvenog suradnika sa zagrebačkog Instituta za migracije i narodnosti Dragutina Babića da, sukladno uzusima sociologijske znanosti, dakle kritički i objektivno, poimi narav interetničkih relacija između Hrvata i Srba desetak godina nakon ratnih sukoba, sagleda glavne probleme u toj ravni odnosa te ukaže na perspektive razvoja istih, čiji rezultati su objelodanjeni u knjizi koju prikazujemo. 

Na početku ove studije autor polazi od ispravne tvrdnje da u multietničkim društvima s demokratskim deficitima, to jest s autoritarnim i totalitarnim porecima, nacionalno pitanje može biti snažno instrumentalizirano i korišteno kao činitelj posvemašnje destrukcije etičkih temelja društva i institucionalnih okvira interpersonalnih odnosa. I više nego solidna empirijska evidencija ovoga stava jasno se daje u slučaju raspada bivše Jugoslavije, u čijem je temelju, kako smatra autor, bio »srpski osvajački projekt«. Njegovim ostvarivanjem putem rata, »hrvatskim odgovorom« u obliku etnopolitičke mobilizacije, očitovanjem etničke mržnje i svakovrsnim prakticiranjem netrpeljivosti, naime, urušile su se brojne pozitivne sastavnice socijalnih interakcija među stanovništvom različitih nacionalnosti. 

Kao jednu od najtežih i izrazito tragičnih posljedica spomenutih aktivnosti, autor pronalazi u stradanju »mreže primarnih socijalnih odnosa na lokalnoj razini«, koje čine susjedstvo, prijateljstvo, kumstvo i bračne veze. Drugim riječima, rat je u značajnoj mjeri uništio glavnicu strukturalnih elemenata suživota Hrvata i Srba u multietničkoj hrvatskoj regiji Slavoniji, suživota koji je trajao stoljećima: prostornu i socijalnu blizinu, zatim uključenost u različite tipove zajedništva te prateće kontakte među pojedincima.

Valja znati i da je suživot između ove dvije najbrojnije nacionalne zajednice u Slavoniji do ratnih sukoba bio noseći »socijalni habitus lokalnih zajednica«. Stoga je razvidno zašto je upravo pitanje multietničke koegzistencije Hrvata i Srba nakon rata u Republici Hrvatskoj najveći izazov za predstavnike tamošnjih vlasti te predstavlja test njezine demokratičnosti. Ostvarivanje toga cilja, naime, nužno pretpostavlja (re)afirmiranje onoga što je tijekom rata uništeno, a to su, kako smo rekli, primarne socijalne veze između, prije svega, Hrvata i Srba na prostoru gdje se živi – u lokalnim zajednicama.

 

UKAZI NA STANJE I 

PREPREKE

 

Oslikavanje geneze rata, analitičko razlaganje posljedica ratnih sukoba u lokalnim zajednicama te pronalaženje osnovnih pretpostavki za njezinu (re)konstrukciju glavne su teme ove Babićeve sociološke studije, koje su obrađene u pet, obimom nejednakih, poglavlja. U prvome se, što s teorijskih aspekata što iz rakursa empirijskih pokazatelja, posve racionalno i na temelju nedvojbenih povijesnih činjenica govori o genezi rata te o ratnim sukobima u Slavoniji, pri čemu je istraživački interes primarno usmjeren na promatranje destruktivnih posljedica ratnih sukoba po lokalne zajednice, koje se, izuzmu li se štete na materijalnom području i ubojstva, sažimaju u uništavanju primarnih socijalnih veza među žiteljima različitih nacionalnosti.

U drugom, pak, dijelu studije se prikazuju promjene nacionalne strukture stanovništva u Slavoniji uzrokovane ratnim događanjima – glavni je nalaz da su sve nacionalne zajednice, osim hrvatske, u brojčanom smislu smanjene, a napose srpska. Govoreći, naime, na razini svih pet slavonskih županija – između 1991. i 2001., Babić iznosi podatak da se »udio Hrvata, koji su se useljavali iz Bosne i Hercegovine i manje iz Vojvodine, povećao deset posto, dok je Srba u ukupnoj slavonskoj populaciji dvostruko manje nego prije rata«! Ili, rečeno jezikom brojki, prema popisu stanovništva iz 1991. broj Hrvata u Slavoniji bio je 703.959, a Srba 167.094, dok je prema popisu deset godina kasnije – 2001. – građana hrvatske nacionalnosti bilo 763.323, a srpske 78.085. 

Iz rakursa eventualnih interesa vojvođanskih Hrvata za ovo i više nego zanimljivo djelo važnim nam se čini istaknuti kako se kroz cijelu knjigu ukazuje na njih kao relativno samostalan društveni činitelj, koji onda ima i određene funkcije i strukturalne specifičnosti u procesu (re)konstrukcije lokalnih multietničkih zajednica. Na taj način, sudbina protjeranih, prije svega, srijemskih Hrvata iz Vojvodine i njihova integracija u nove lokalne zajednice po drugi puta je predmetom ozbiljnija znanstvena interesa u Hrvatskoj – Jasna Čapo Žmegač je u svojoj knjizi »Srijemski Hrvati« (Zagreb, 2002.) znanstveno elaborirala narav i probleme koji su pratili proces integracije ovih doseljenika u novu, nacionalno istu, zajednicu, pri čemu se posebno pratila interakcija srijemskih Hrvata s domicilnim stanovništvom u selima u okolici Virovitice.

U trećem poglavlju autor prikazuje sve programe povratka i zbrinjavanja ratnih migranata koji su poduzimani i realizirani od strane svih instancija vlasti (državna, županijska i općinska) te njihovu učinkovitost. Pri tomu, glavne prepreke povratku ovih migranata autor dijeli u dvije velike skupine – u prvu spadaju materijalne prepreke – nedostatak financijskih sredstava za obnovu stambenih objekata i komunalne infrastrukture, te imovinsko-pravni problemi, a u drugoj skupini su prepreke psihološke naravi – napetosti zbog sjećanja na rat i ratna stradanja te uloga pripadnika dijela srpske zajednice »u pobuni protiv hrvatske države« (str. 84).

 

EMPIRIJA I NORMATIVNOST

 

Rezultati empirijskog istraživanja u Zapadnoj i Istočnoj Slavoniji, koje je sprovedeno tijekom 2004., prikazani su u četvrtom poglavlju. Istraživanjem su obuhvaćena 442 ispitanika iz tri društvene skupine. Prvu su činili ratni migranti – povratnici (Hrvati starosjedioci) i useljenici (mahom Hrvati iz Bosne i Hercegovine i u manjoj mjeri iz Vojvodine) u Zapadnu Slavoniju, te domicilni Srbi koji su se početkom 90-ih godina preselili iz drugih područja Republike Hrvatske u Istočnu Slavoniju, i na koncu stanovništvo koje nije napuštalo domove (mahom Srbi u Istočnoj Slavoniji). Zasebno su, pak, strukturiranim intervjuima ispitani srednjoškolci hrvatske i srpske nacionalnosti u Vukovaru. 

Poduzetim istraživanjem, kako se eksplicite navodi, htjelo se spoznati sljedeće: a) način i opseg destrukcije lokalnih zajednica, zatim b) percepciju uloga različitih sudionika u ratnim sukobima, c) uzroke i rušitelje mreže primarnih socijalnih odnosa na lokalnoj razini, te d) poticajne i ograničavajuće čimbenike u funkciji (re)konstrukcije lokalnih zajednica nakon ratnih sukoba, to jest mogućnosti i zapreke njihove obnove, ponovne uspostave, izgradnje i razvoja. 

Glavni, pak, rezultati istraživanja pokazuju da je, unatoč brojnih negativnih posljedica ratnih sukoba, »(re)konstrukcija lokalnih zajednica nakon rata počela, s različitim intenzitetom i uspjehom« (str. 224), a njezina budućnost će, ponajprije, ovisiti o proaktivim odnosom vlasti na planu normativnog i institucionalnog reguliranja interetničkih odnosa! U situacijama, jedan je od temeljnih zaključaka Babića, »nakon rata, u razdoblju opterećenom traumama i sjećanjima na stradanja, uz povratak osoba koje u kolektivnom sjećanju predstavljaju onog negativnog Drugog nužna je uloga institucija u regulaciji javnog života, ali također afirmacija reda, pravde i tolerancije« (str. 88). Je li ovo ona lekcija koju Srbija, istina s uveliko drugačijim mjesnim specifičnostima, još uvijek nije svladala kada su u pitanju interetnički odnosi?