Arhiv tekstova

U zoru 6. travnja, preko emisije Beogradskog radija Mitrovčani su saznali za početak rata.  Srijemska je Mitrovica nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. ušla u njen sastav, pripadala je području Velike župe Vuka, čije je sjedište bilo u Vukovaru. Dan nakon proglašenja NDH u Mitrovici je izvršena predaja vlasti. Istog je dana prema Mitrovici krenula jedinica Jugoslavenske vojske iz Bijeljine s oko 120 vojnika, kako bi uspostavila red u gradu, jer im je stiglo obavještenje o preuzimanju grada od strane ustaške vojske, a iz Mačvanske Mitrovice preko rijeke Save prešao je izvjestan broj četnika koji su privodili hrvatsko građanstvo i dovodili ih na Žitni trg, gdje su navečer trebali biti strijeljani kao pripadnici ustaškog pokreta. 

Ulazak Jugoslavenske vojske u grad bez borbe, kao i izostanak pružanja otpora prilikom privođenja Hrvata od četnika, pokazuje kako u Srijemskoj Mitrovici nije bilo organizirane ustaške vojske. Istu večer njemačke jedinice dolaze u grad iz pravca Vinkovaca, gdje su oko 22 sata u kratkoj borbi uspjeli osloboditi Hrvate vezane na Žitnom trgu i onesposobiti Jugoslavensku vojsku. Jedan dio Jugoslavenske vojske uspio se spasiti prelaskom preko Save dok je drugi dio zarobljen. 

 

Ni zrna žita okupatoru

 

U ljeto 1942. godine partizani povećavaju svoju aktivnost na području Srijema paljenjem žita pod geslom »ni zrna žita okupatoru«. Ova je akcija prouzrokovala ustašku kaznenu ekspediciju s prijekim sudom, koja je iz osvete počinila mnoge zločine nad srpskim stanovništvom na području Srijema. Najmasovnija strijeljanja u Srijemskoj Mitrovici dogodila su se u noćima između 3. i 4., i 4. i 5. rujna. Strijeljanja su obavljena na sjevernom dijelu pravoslavnog groblja i na livadama pokraj njega. Masovna strijeljanja su izazvala nemir kod srpskog stanovništva u Mitrovici i okolnim selima, što je prouzrokovalo odlazak seljaka u partizane tih dana, jer većina ljudi koja je strijeljana nije bila ni u kakvoj vezi s partizanima i ubijani su bez suđenja. Kako bi spriječili nemir kod srpskog stanovništva Nijemci su zadnji dan strijeljanja došli na pravoslavno groblje i poslije razgovora s ustašama zatvorenici su bili oslobođeni. Točan broj strijeljanih Srba nije poznat, a smatra se kako ih je u Srijemskoj Mitrovici ubijeno oko 2800.

 

Kraj rata

 

Od sredine listopada 1944. godine u Srijemskoj Mitrovici se sve više osjeća približavanje bojišnice. Ruski su zrakoplovi redovito nadlijetali grad i mitraljirali njemačke položaje, a Nijemci i ustaše su sve više utvrđivali svoje položaje. Patrizanske snage napad su počele 27. listopada i nakon četiri dana bezuspješnog pokušaja prodora na grad uspijevaju napadom između 31. listopada i 1. studenoga 1944. godine ući u Srijemsku Mitrovicu. Ulaskom partizana u Srijemsku Mitrovicu počinju velika stradanja hrvatskog i njemačkog naroda. Uhićenja i ubijanja Hrvata započela su istog dana (1. studenoga) i trajala su tjedan dana. Velik broj Hrvata je uhićen i odveden u »Kustodiju« gdje su premlaćivani i ubijani. Najveća strijeljanja Hrvata dogodila su se na šetalištu pokraj Save, Promenadi. Tu su se nalazili njemački rovovi koji su partizanima poslužili za grobnice. 

Druga grobnica Hrvata bila je Jalija. To je bilo plavno područje s puno jama od kopanja gline. Treće gubilište je bilo katoličko groblje. Jedan broj Hrvata je ubijen u mitrovačkom zatvoru. Jedna od većih jama s ubijenim Hrvatima nalazila se na Belom bregu. Veličina jame je bila oko 30 x 4 metra i godinama kasnije vidjeli su se obrisi jame. U samom gradu bio je zloglasni logor »Svilara«, gdje se danas nalazi tvornica namještaja »1. novembar«. Dok su Hrvati odvedeni u taj logor odmah ubijani, njemački civili, uglavnom žene i djeca, zatvarani su i preživljavali najstrašnije muke. Mitrovačka »Svilara« je bila zadnja postaja za uhićene Nijemce iz Vojvodine i Slavonije, kako su logori ukidani (Knićanin, Bački Jarak, Zemun, Valpovo) preostali zatvorenici su slani u »Svilaru«. Osim nevinih Hrvata ubijenih u prvim danima »oslobođenja« Srijemske Mitrovice, suđenje, koje je župniku Franji Račkom organizirala komunistička vlast, predstavljalo je još jedan udarac hrvatskom narodu, ovaj put na duhovni život. Prezidij FNR Jugoslavije uslišio je molbu odvjetnika Franje Račkog i mitrovačkog kapelana Ćirila Kosa, koju je potpisalo 508 građana i smrtnu kaznu zamijenio za kaznu od 20 godina robije. Franjo Rački je umro u zatvoru 1956. godine i pokopan je na katoličkom groblju. 

 

Nedužne žrtve

 

Jedini i samo djelomičan spisak ubijenih Hrvata, kako i sam kaže, izveo je Juraj Lončarević u knjizi »Srijemska kalvarija Hrvata« na osnovi svog sjećanja i sjećanja nekoliko svjedoka. Postoje još mnogi živi svjedoci koji mogu posvjedočiti o ubojstvima Hrvata i svi ovi svjedoci tvrde kako se grobnice s ubijenim Hrvatima nalaze na nekoliko mjesta: Jalija, Promenada, Beli breg, Katoličko groblje. Broj ubijenih mitrovačkih Hrvata, nažalost, nikad neće biti točno poznat, ali smatra se kako iznosi oko 500 nedužnih žrtava. Ova i druga strijeljanja (prva su se dogodila nakon Prvog svjetskog rata), te kolonizacija srpskog stanovništva, dovode do mijenjanja etničke slike Srijemske Mitrovice.