Arhiv tekstova

Od posljednje podjele mandata prije osam mjeseci, najmlađa osoba u fotelji gradonačelnika u cijeloj Srbiji je somborski gradonačelnik Dušan Jović. S 30 godina života vodi grad koji do sada nije uspijevao na pravi način iskoristiti prednosti koje mu pruža geostrateški položaj, na tromeđi triju država. Hoće li se Sombor u budućnosti izvući iz »zapećka«, hoće li ponovno uspostaviti suradnju s nekada bratskim gradom Šibenikom, hoće li ove godine biti zajedničko obilježavanje Dužionice umjesto dosadašnjeg odvojenog, hrvatskog i bunjevačkog, o tome zašto više ne prima stranke, te o drugim temama, Dušan Jović govori za Hrvatsku riječ. 

 

HR: Trenutačno ste najmlađi gradonačelnik u Srbiji. Koliko Vaše godine i iskustvo mogu utjecati na povjerenje građana?

Mišljenja sam da na povjerenje građana utječu isključivo rezultati. Uopće nije bitno tko ovdje sjedi, koliko ima godina i kakav je, nego samo radi li ili ne radi dobro. Ovdje sam osam mjeseci i građani znaju što je urađeno u ovom razdoblju, a  povjerenje se gradi isključivo na rezultatima. Novinarima je vrlo interesantno što sam  najmlađi gradonačelnik, što sam glumac po struci, ali je suština da godine nisu bitne.

HR: Koji su prioritetni ciljevi koje planirate ostvariti tijekom Vašeg mandata?

Na početku mandata imali smo vrlo čistu situaciju, ali s obzirom na sadašnju situaciju koju nitko nije mogao predvidjeti, stvari se  mijenjaju i nitko ne zna što će se nadalje dešavati. Ja mogu govoriti vrlo kratkoročno i trenutačni prioritet je premostiti ovu situaciju, maksimalno zaštititi interese naših građana, sačuvati što se sačuvati može. Somborsko je gospodarstvo u vrlo lošem stanju, to su posljedice kako devedesetih godina, tako i loše privatizacije urađene ovdje. Mislim da je Sombor po tom pitanju najgore prošao u ovoj državi. Mi utječemo na više razine vlasti koje su za to mjerodavne, da iziđu u susret, da se taj problem nekako riješi. Svaki dan imam sastanke s predstavnicima poljoprivrednih poduzeća, željeznice, Severtransa, Bane Sekulića i drugih. Želim, onoliko koliko je u mojoj moći, apelirati na više razine vlasti da se to u ovom momentu na neki način riješi, da ti ljudi ne ostanu bez posla i da redovito dobivaju plaće. Mislim da je to trenutačno najvažnije. Naravno, neki dugoročniji prioritet je svakako završiti projekte koji su nam odobreni od Fonda za kapitalna ulaganja, a ima ih preko 40. To su: Glavna ulica, sportske dvorane u Kljajićevu, Riđici, ceste Čonoplja-Pačir, Miletić-Stanišić i drugo. Jako je važno završiti ove odobrene projekte i nastaviti u tom smjeru. Intenzivno pregovaramo s partnerima iz Mađarske i Hrvatske. Podsjetit ću vas kako je potpisan memorandum o zajedničkoj inicijativi za izgradnju poluautoceste Temišvar-Osijek, koji ide preko Sombora. Uskoro će biti prekategorizacija graničnog prijelaza Bački Breg za teretni promet i ideja je napraviti i bolju putnu mrežu za taj pravac.

HR: Vaša je stranka (DS) na prošle izbore izišla u koaliciji s DSHV-om. Kako danas funkcionira vaša komunikacija i suradnja?

Mi smo poštovali sporazum između naših dviju stranaka i mislim kako je naša suradnja vrlo korektna. Kao što vam je poznato, Snježana Periškić je moja pomoćnica, a Mata Matarić je član Gradskog vijeća. Kao što smo se i dogovorili, mislim da DSHV ima realan udio u vlasti, naravno i dio svoje odgovornosti, ali ovo može biti pitanje i za njih – jesu li oni zadovoljni? Što se mene tiče, vrlo lijepo surađujem s njima.

HR: Koji su načini i sredstva kojima brendove Sombora – kulturu i zelenilo – planirate vratiti u stanje u kakvom je nekada bilo?

Vjerojatno ste primijetili kako vrlo rijetko nešto obećavam i nismo pričali o tim brendovima dok nismo nešto konkretno poduzeli. Tako nitko nije vjerovao da će se Glavna ulica popločati do nove godine, ali je ipak popločana. Urađen je projekt koji je odobrilo Ministarstvo za ekologiju i prostorno planiranje, gdje je ministar Oliver Dulić. Za sada nam je odobreno 3,5 milijuna dinara, ali to je samo dio sredstava budući da je projekt puno veći i zove se Katastar i revitalizacija somborskog zelenila. S obzirom da smo najzeleniji grad, dakle imamo najveći broj stabala po broju stanovnika, nitko realno ne zna u kakvom su stanju ta stabla. Nedavno je bilo nevrijeme i pala su 22 drveta. Ne znamo što imamo, prema tome prva stvar je napraviti popis kompletnog zelenila Sombora i skrbiti za njegovo zdravstveno stanje, kako bismo ga mogli sačuvati. To je taj prvi dio, a drugi dio je revitalizacija zelenila, dakle sredstva za obnavljanje i kupovinu novih sadnica. Što se tiče kulture, a i ja sam čovjek iz kulture, drago mi je što smo vratili Likovnu jesen,  to je jako velika stvar. Vidjeli ste aktivnosti Gradskog muzeja, gdje je izložba španjolskog slikara Huana Miroa prvo došla u Sombor, pa onda u Beograd. Treće, Narodno kazalište poslije dvije godine ide na Sterijino pozorje. Ovdje izdvajam samo krupnije stvari i vidni su pomaci u tom smislu. Koliko god financijska situacija dopušta i dalje ćemo inzistirati na tome, na kraju krajeva od mene se to i očekuje.

HR: Nerijetki su komentari kako Sombor više nije ono što je nekada bio, da je izgubio duh po kojem je bio poznat i nadaleko cijenjen. Što je na to utjecalo – nesretne devedesete ili postoje i drugi razlozi?

Mislim da prvenstveno jesu razlog te devedesete, ali tu su i efekti koji se na prvi mah ne primijete. Promijenila se i struktura stanovništva, došli su neki drugi ljudi i neke druge generacije. Prepoznatljiv duh Sombora, odnosno autohtonih Somboraca je jedno, ali promjena strukture stanovništva je sigurno utjecala na promjenu nekih naših običaja i cijelog ozračja. Ne kažem da je to loše, samo hoću reći kako je to sigurno jedan od razloga. Drugo, dolaskom kriznih vremena i propašću našeg gospodarstva ljudi su izgubili volju za neke lijepe stvari. Ne bih radio ovo što radim da ne mislim kako se to može vratiti. Postoje inicijative da ti naši podbrendovi tipa tamburaša, fijakera i stvari po kojima je Sombor bio poznat, dođu na svoje mjesto.

HR: Zbog čega ste ukinuli termin za neposredan razgovor s građanima koji su Vas mogli posjetiti jednom tjedno i priopćiti Vam svoje probleme?

Želim da napišete kako je dnevni list Blic izuzetno loše i maliciozno interpretirao moju izjavu koju imam i mogu Vam je pokazati jer sam je poslao mailom. Taj termin je uveo moj prethodnik dr. Jovan Slavković, koji je jednom tjedno, mislim srijedom, primao ljude. Govorim Vam najiskrenije i potpuno otvoreno. Tu dolaze ljudi sa svojim ogromnim problemima, a koji su financijske prirode, dakle najšire socijalne prirode. U najkraćem, nemaju posao, a nemaju ni novca, a niti posao niti novac ja im ne mogu dati. Neki od tih problema mogu se riješiti, ali za to ja nisam mjerodavan, već je za to ovlašten Centar za socijalni rad, ili bilo koji drugi odjel ovdje iz uprave. Kao što vidite, a i svi iz medija mogu vidjeti, ja skrbim o građanima na način koji sam spomenuo u odgovoru na jedno od prethodnih pitanja. Rješavam ono što jest moj posao i na što mogu utjecati, kao što su problemi zaposlenih radnika, ali pojedinačnim slučajevima ne mogu pomoći. Druga stvar, moji pomoćnici će primati građane i utrostručit ćemo sate u tjednu koji će biti posvećeni građanima. Oni će ih primati i upućivati tamo gdje trebaju ići.

HR: Mnogi građani Sombora nezadovoljni su proslavom Dana grada, te su nerijetki komentari kako je ta proslava samo za odabrane. Hoće li se obilježavanje Dana grada podići na višu razinu, kao što je to primjerice u Subotici?

Meni je ovo bio prvi Dan grada otkad sam na ovom mjestu. Ponavljam, svima nam se dešava ova kriza i smatram da je u ovom momentu neprimjereno slaviti na taj način. Ove godine nas očekuje jako velik događaj, a to je otvoranje nove Glavne ulice, te planiramo da to bude središnje slavlje ove godine doista za sve građane, a to će biti lijep i sadržajan događaj. Dan grada bi možda u ovom slučaju bio u drugom planu. Mislim da to treba podići na viši nivo, ali opet ne deklarativno, nego uistinu. Naša je ideja odraditi tri ili četiri krupne manifestacije u gradu, a jedna od tih je svakako i Dan grada, te druge manifestacije kao što su Kazališni maraton, Somborsko ljeto ili Likovna jesen i da Grad kaže -–iza toga mi stojimo, a ne da se za doček Nove godine odredi 400.000 dinara, a za taj se novac ne može uzeti niti ozvučenje. Ne želim da se ispoštuje neka forma, da se za određene manifestacije dodijele neka sredstva, a znamo kako od tih sredstava ne možemo ništa. Hajmo stati iza toga, konzultirajmo se, možemo napraviti i javnu raspravu što je za Sombor najbitnije i hajmo to onda napraviti. Jedno od toga će sigurno biti Dan grada i onda će sigurno biti i imenovan neki organizacijski odbor za tu priču koja će se uraditi. Ne vidim da je posljednji Dan grada ništa manje obilježen nego bilo koji iz prethodnih godina, dapače. Bio je lijep koncert KUD-a Ravangrad i čini mi se kako je to savim u redu. Ranije se obilježavalo ovdje u skupštinskoj dvorani gdje se napravi neki recital, čak sam i ja nekada sudjelovao u tome kao glumac. Za mene je to odavno prevladano, a posljednji Dan grada je ipak obilježen svečano.

HR: Došlo je do nekih nesporazuma u svezi s održavanjem Dužionice, te se govorilo kako želite pomiriti Hrvate i one koji se izjašnjavaju kao Bunjevci?

U Dužijanci ili Dužionici ne vidim nikakvu razliku u samom imenu. Ranije nisam sudjelovao u tim protokolima, jer nisam bio na mjestu na kojem sam sada. Naravno, bio sam u crkvi i vidio kako s jedne strane sjede Hrvati, a s druge Bunjevci. To mi se nije dopalo i bilo mi je ne-ugodno jer  nisam znao gdje sjesti. A, ovdje je proveden potpuno identičan običaj u 12 i u 13 sati. Našao sam se u jako nezgodnoj situaciji, jer se događa nešto potpuno identično. Jedni stoje napolju i čekaju da ovi prvi završe, onda oni iziđu pa ovi drugi to isto urade. Onda ima dva ručka, ja odem na jedan pa na drugi, stvarno, izvan svake pameti. Pritom znamo da tu ima i čak dva rođena brata gdje je jedan Hrvat, a drugi Bunjevac i generalno mislim kako je ta vrsta podjele besmislena. Tada sam rekao, gospodo, što se mene tiče, vi sljedeće godine imate jedan termin, tko došao, došao. To se protumačilo na taj način da ja to želim pomiriti. Rekao sam kako to želim pomiriti i mogu navesti tisuću razloga zašto. Ponovno ću istaknuti: mislim da nemamo razloga dijeliti se na bilo koje načine. Ako ja nemam nikakav problem na relaciji Srbi – Hrvati i ne znam ni ja što, pa ne bi trebao imati ni narod koji je suštinski možda jedno. Ne volim nikakvu vrstu podjele, svi smo ljudi i to nije praznik jedne ili dvije nacionalne manjine, već je to jako lijep praznik ovog grada. Doista će biti samo jedan termin i nadam se da mi to nitko neće zamjeriti, a ako mi netko zamjeri što želim pomiriti ljude, onda nek me slobodno smijene.

HR: Mnoge građane Sombora nedavno je uznemirila vijest kako će ostati bez prava na besplatne akcije zbog nepravovremenog prosljeđivanja biračkog popisa Agenciji za privatizaciju. Jesu li poduzete određene mjere i ima li još uvijek razloga za brigu?

Podaci koji su traženi dostavljeni su, dakle to je riješeno. Međutim, ono što je jednako jako važno istaknuti, u dopisu koji nam je poslala Agencija za privatizaciju jasno piše kako, ukoliko se podaci ne dostave, oni će podatke iz biračkog popisa smatrati relevantnim, što znači da niti u jednom momentu nitko nije mogao ostati bez akcija. Čitava afera je nastala ni iz čega. Bilo kako bilo, građani nemaju nikakvog razloga plašiti se, podaci su dostavljeni i neće biti izuzeti iz te priče.

HR: Koliko je urađeno na projektu prekogranične suradnje i pomirenja Sombor-Osijek, u kojem je prioritetna aktivnost bila uspostava biciklističke rute između ovih dvaju gradova?

S Osijekom imamo dobru suradnju u više projekata, a moja je želja i učinio sam konkretne korake prema tome, da se vrate bratski odnosi i s Osijekom i sa Šibenikom, s kojim smo bili bratimljeni. Poslao sam pismo o namjerama gradonačelnici Šibenika, da se na neki način pomirimo i vratimo te odnose, ali odgovor nisam dobio. Generalna konzulica Republike Hrvatske u Subotici Ljerka Alajbeg, koja je uvijek moja vrlo draga gošća, rekla je kako će to pismo osobno predati gradonačelnici Šibenika, tako da se nadam da ćemo dobiti odgovor. Mislim kako smo mi prirodni partneri i ne vidim niti jedan razlog da se ta suradnja ne nastavi.

HR: Kolika je prednost specifičnog položaja grada Sombora, koji se nalazi na tromeđi u neposrednoj blizini dviju država, Hrvatske i Mađarske?

To je taj paradoks. U prethodnoj državi Sombor je bio u nekom zapećku, što je jednostavno nevjerojatno s  obzirom na takav položaj. I do dana današnjeg je ostalo tako. Podsjetit ću, koridor 10 ide prema Subotici, a taj koridor koji treba povezati nekoliko zemalja i gradova, Budimpeštu, Beč i tako dalje, umjesto da ide 120 kilometara kraćim putem preko Sombora, ide prema Subotici. Željeznički čvor je u Somboru ostao maltene bez značaja i sve je preseljeno za Suboticu. Tu nema nikakve logike ako pogledate geostrateški položaj. U svakom intervjuu govorim i podvlačim i uvjek ću to govoriti, kako Sombor trenutačno ima najbolji mogući položaj, kao vjerojatno niti jedan drugi grad u svim zemaljama u okruženju, zato što je na samoj tromeđi ovih triju država, zato što Dunav protječe kroz teritorij grada, a svi se kunu kako je Dunav najvažniji europski koridor (koridor 7), zato što nam je autocesta kroz Hrvatsku i Mađarsku na nekih 25 do 30 kilometara. Tu su granični prijelazi, pristan je tu, a most koji spaja Srbiju i Hrvatsku je u Bezdanu. Ono što mislim da bi trajno riješilo sve probleme Sombora je ta cesta. Bez te ceste mi ne možemo značajnije napredovati.

HR: Somborci su Vas prvo upoznali kao glumca Narodnog kazališta, a sada Vas svi znaju kao gradonačelnika. Hoćete li se po isteku mandata vratiti »daskama koje život znače«, ili ćete se možda posvetiti nekom drugom poslu?

Kazalište jako volim, ono je moje životno opredjeljenje i nikada neću odustati od njega. Hoću li se tamo vratiti kao glumac, ili ću se baviti nečim drugim, budući da i pišem, neke predstave su mi igrane a neke sam i režirao, jednostavno, nemam namjeru odustati od kazališta. Međutim, da me je netko prije godinu dana pitao hoću li postati gradonačelnik, ne znam što bih mu rekao. Prema tome, teško je reći što će biti za godinu dana ili za četiri godine. Ovo nije moje životno opredjeljenje. Ovdje sam došao nešto uraditi, jer sam sam sebe nervirao sjedeći u salonu kazališta ili na nekom drugom mjestu, kao i većina nas, i stalno nešto kritizirao. A, nitko se od nas ne želi nečeg prihvatiti i ući u to. Meni ovo u životu nije trebalo, što se tiče mog privatnog života, ali ja sam tu kako bih nešto uradio i dok god budem vidio da mogu nešto makar malo pomaknuti, bit ću tu, ako me u suprotnom ne smijene.