Arhiv tekstova

Poslije nekoliko ratnih godina početkom 90-ih prošloga stoljeća, te uspostavljanja bilateralnih odnosa rujna 1996. godine, hrvatsko-srpski odnosi vratili su se u okvire diplomacije i međunarodnih odnosa, ali su i nadalje često bivali poljuljani pojedinim državničkim potezima, izjavama ili, pak, incidentima u nekoj od dviju država. Nepobitna je činjenica da političke elite ovih dviju zemalja trebaju uspostavljati  čvršću, kvalitetniju i obostrano korisniju suradnju, ali ih breme prošlih vremena značajno opterećuje, pa nerijetko iz političkih razloga ne mogu povući konkretan potez koji bi zasigurno otoplio odnose i skratio listu međudržavnih sporenja, ali, također, naišao i na negativnu reakciju kod birača jedne od njih. Onaj tko ih je izabrao, može ih i skinuti, pa se narodu bogatom predrasudama, ali nažalost i loših uspomena, do određene mjere čine ustupci ili, pak, nastavlja udovoljavati.

Obje zemlje su kao prioritete svoje vanjske politike zacrtale ulazak u Europsku Uniju, što ih, u dogledno vrijeme, stavlja u novi, zajednički tim. Popis međunarodnih ugovora i akata potpisanih između Srbije i Hrvatske sve je dulji (sada ih je već oko pedesetak), surađuju ministarstva, najviša izaslanstva borave u službenim posjetima, gospodarska razmjena raste, turisti iz Srbije sve češće idu na hrvatsko primorje, glazbenici obje zemlje češće nastupaju kod svojih »bivših neprijatelja« nego doma, a manjinske zajednice (hrvatska u Srbiji i srpska u Hrvatskoj) imaju priznat manjinski status, rade na ostvarenju svojih prava i razvijanju infrastrukture (istina, ne baš uvijek bez problema), dok su njihove najveće političke stranke dio koalicija na vlasti. 

Ipak, i dalje ima problema u koje se ne želi dirati. Za njih, kažu, još nije pravo vrijeme, poput recimo granice na Dunavu. Formalno-pravno u međudržavnim je odnosima najveći problem pitanje hrvatske tužbe za genocid i srbijanske protutužbe. Uz to, Hrvatska traži podatke o 1100 nestalih, dok Srbija traži učinkovitije rješavanje povratka izbjeglih, te osuđuje hrvatsko priznanje nezavisnosti Kosova. Nerijetko, incidenti znaju zaprljati suradnju koja se uz brojne oscilacije, po principu toplo-hladno,  uspostavlja vrlo odmjerenim i proračunatim koracima. Svjedoci smo fizičkih napada na Srbe ili, pak, paljenja srpske zastave u Hrvatskoj, te napada na djelatnika ili zgradu hrvatskog veleposlanstva u Beogradu. Tome se još trebaju pridodati i sramotna skandiranja na raznim sportskim natjecanjima, grafiti i slično. 

Hrvatska je kandidat za članstvo u EU, ali zasigurno nije zadovoljna dinamikom pristupnih pregovora, dok Srbija tek treba doći do statusa kandidata. Hrvatska je početkom travnja postala i članicom NATO-a, a za Srbiju se ni eventualna godina ulaska u Sjevernoatlantsku alijansu još ne spominje. Budući da Srbija na putu eurointegracija kaska za Hrvatskom, a Hrvatska usporava zbog Slovenije i njezinih teritorijalnih zahtjeva, pojedini europski političari najavljuju da bi nedavni »ratni neprijatelji« mogli čak i skupa ući u EU, na što se u Hrvatskoj ne gleda sa simpatijama. 

U svakom slučaju, komunikacija među susjedima ovoga je proljeća intenzivirana, sada je važno održati njihovu dinamiku i kontinuitet.

 

Tužba, rukovanje, 

razbijanje

 

Hrvatskom tužbom (koja je podnesena još prije deset godina) i najavljenom (prilično zakašnjelom) srbijanskom protutužbom, odnosi ovih dvaju susjeda nedavno su i pravno dobili potvrdu da su najlošiji od poslijeratnih godina, a povod za novu distancu bilo je i hrvatsko priznanje nezavisnosti Kosova. Ovoga proljeća ipak je došlo do pomaka. Hrvatski premijer Ivo Sanader je u treći službeni posjet Srbiji došao 20. ožujka, dan nakon godišnjice od hrvatskog priznanja neovisnosti Kosova i taj je dolazak uzet kao nova prekretnica, novi početak za bilateralne odnose Srbije i Hrvatske. Predsjednik Srbije Boris Tadić trebao bi u svibnju ponovno ići u Zagreb, a navodno su dogovoreni i međusobni posjeti čelnika Narodne skupštine Srbije i Hrvatskog sabora. Nedavno je došlo i do formiranja grupe prijatelja Srbije u Hrvatskom saboru, te grupe prijatelja Hrvatske u Skupštini Srbije. 

Ulazak u EU jedan je od ključnih vanjsko-političkih ciljeva obje zemlje, no, budući da bi se tako opet našli zajedno, u jednoj novoj zajednici, korisno bi bilo polako suzbijati obostrane stereotipe i predrasude o onima drugima. U Hrvatskoj su za neke, i danas, Srbi četnici, a u Srbiji Hrvati ustaše. Ipak, Srbi, oni bez predrasuda, već godinama ljetuju u Hrvatskoj na moru, a Hrvati u Beogradu dočekuju Novu godinu ili, pak, dolaze na tulume po čuvenim splavovima. Uloga medija u zbližavanju ova dva naroda više je nego velika, jer prikazivanje onih s druge strane granice isključivo s akcentom na pojedinačnim incidentima svakako ne pridonosi zbližavanju, ma koliko se često političari budu rukovali i fotografirali skupa. Građanima, poslije ratovanja, ipak treba više.

Sva ta zahlađenja i otopljavanja odnosa Srbije i Hrvatske, već po pravilu, najčešće se i najkonkretnije lome preko leđa manjinskih zajedica. Činjenica je, na žalost, i da se gotovo svaki veći (politički) miting u Beogradu u posljednje vrijeme završava napadom na Veleposlanstvo RH. Iako se tome ne pridaje puno značaja, mnogo govori činjenica da hrvatski veleposlanik ima blindirane prozore u svojemu uredu. 

Kad je riječ o tužbi i protutužbi pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, ovi sudski procesi svakako značajno otežavaju suradnju dviju zemalja. Hrvatska je tužbu protiv tadašnje SR Jugoslavije podnijela u srpnju 1999. godine, tražeći da se Beograd proglasi odgovornim za kršenje Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida tijekom rata od 1991. do 1995. godine, kao i da se Srbiji naloži da kazni sve počinitelje zločina te da Hrvatskoj vrati kulturna dobra i plati joj ratnu odštetu u iznosu koji bi utvrdio sud. Nakon što se sud u Haagu u studenome prošle godine proglasio mjerodavnim u slučaju hrvatske tužbe, Vlada Srbije odlučila je započeti proceduru podnošenja protutužbe protiv Hrvatske za genocid nad Srbima, a ministar vanjskih poslova Srbije Vuk Jeremić najavio je da će se srbijanski pravni tim u protutužbi osvrnuti i na povijesno razdoblje između 1941. i 1945. godine i zločine koji su počinjeni još u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. 

U medijima se često govori i piše o eventualnim povlačenjima tužbe i protutužbe, ali dnevna politika, bar za sada, daje slabe izglede za takav ishod. Do daljnjeg neće biti poznata ni konačna granica na Dunavu. Prema Badinterovoj komisiji granice između nekadašnjih republika su međudržavne i mogu se mijenjati jedino međusobnim sporazumima. Srbija želi da buduća granična crta između dviju država teče sredinom Dunava, dok Hrvatska inzistira na katastarskoj granici: na lijevoj, srpskoj obali, Hrvatska ima oko 11.500 hektara zemljišta, a Srbija ima oko 900 hektara na desnoj, hrvatskoj strani Dunava. Zagreb i Beograd su se počeli sporiti i oko »zelenog«, kopnenog dijela granice, oko kojeg ranije nije bilo problema. Radi se o granici kod bivše bolnice u Principovcu povrh Iloka, kao i o vlasništvu nad objektom. U posljednjih nekoliko godina na ovom su se prostoru dogodili brojni incidenti, ali se ovo pitanje još ne rješava.

Gospodarski interesi 

kao faktor zbližavanja

 

Prošle je godine trgovačka razmjena Hrvatske i Srbije bila na razini 1,2 milijarde dolara, što nije malo – osobito ako se u obzir uzme da su ove dvije zemlje nedavno bile u višegodišnjem ratu. Srpski menadžeri tvrde kako su, za razliku od trgovačkih lanaca u Srbiji koji su otvoreni za robu iz Hrvatske, maloprodajni lanci u vlasništvu hrvatskih kompanija daleko restriktivniji, kada je u pitanju prodaja robe proizvedene u Srbiji. Činjenica je da u Srbiji posluje pet hrvatskih lanaca maloprodaje, a da nijedna srpska kompanija nema maloprodajni objekt u Hrvatskoj. Iz Srbije je jedino »Swisslion« kupio jednu tvornicu za preradu voća i povrća i proizvodnju biskvita iz Siska, dok su ulaganja hrvatskih poduzeća u Srbiju puno značajnija i veća. Prvi prodor na srpsko tržište napravio je 2003. godine »Agrokor« kupovinom »Frikoma«, a zatim su poduzetnici iz susjedstva pokupovali uljare, mljekare i druge tvornice u Srbiji. Nesrazmjer ulaganja je očigledan, ali je i suradnja sve intenzivnija. Kriza s nedostatkom plina u siječnju najvjerojatnije će vrlo konkretnim poslovima povezati Srbiju i Hrvatsku, kako bi ojačale energetsku stabilnost. NIS želi bolju suradnju s Janafom iz Hrvatske i sudjelovanje u Paneuropskom naftovodu. Srbijagas bi koristila terminal za ukapljeni plin na Krku, dok je Hrvatska zainteresirana za sudjelovanje u gradnji skladišta plina u Banatskom Dvoru. 

Dokaz da je globalna financijska kriza zahvatila i jadransku obalu je i činjenica da su poslovni ljudi iz Hrvatske kao nikad do sada počeli javno pozivati da im na ljetovanje dođu turisti iz Srbije. Možda je prvi pokretač toga činjenica da je turizam oslonac hrvatske ekonomije i s 20 posto sudjeluje u BDP-u, a sve prognoze ukazuju da se ove godine može očekivati isključivo manji turistički promet nego lani. Prošle je godine u Hrvatskoj bilo oko 90.000 turista iz Srbije, što je povećanje od 14 posto. Srbija je tako, prvi put poslije mnogo godina, među dvadesetak zemalja u kojima Hrvatska pokreće pojačanu turističku kampanju idućih mjeseci. Zbog toga su hrvatske turističke kompanije i hoteli imali vrlo jak i zapažen nastup na nedavnom Sajmu turizma u Beogradu. Sudjelovali su predstavnici čak 17 dalmatinskih turističkih agencija, dok je Istarska turistička zajednica ovogodišnja Regija – partner Sajma.

Stabilnost hrvatskog gospodarstva i u normalnim uvjetima u znatnoj mjeri ovisi o uspješnosti turističke sezone, a to osobito dolazi do izražaja u okolnostima sve veće međunarodne ekonomske krize. U Hrvatskoj je prošle godine ostvaren ukupan prihod od turizma u iznosu od 6,8 milijardi eura.