Arhiv tekstova

Fotografija pred vama snimljena je na Verušiću, danas već pomalo davne 1973. godine, na salašu obitelji Sudarević i predstavlja prvi fotografski uradak Zvonimira Sudarevića, poznatog snimatelja gotovo svih važnih događaja na ovim našim prostorima i dobitnika nekoliko nagrada za svoj dugogodišnji umjetnički rad. Na našu zamolbu njezin je autor ispričao zanimljivu storiju o svojim fotografskim počecima, ali i priču o svom djedu Gaboru, svojevrsnom pioniru fotografije u vremenu između dva velika svjetska rata.

»Fotografija, kao što se na njoj može vidjeti, dokumentira pokrivanje ‘fajera’ jedne šupe na salašu, a na njoj se nalaze moj otac Miroljub Sudarević i Antun Mačković, koji je pomogao u ovom poslu. Ne mogu se točno sjetiti točnog doba kada je snimljena, jer sam tada imao svega 13 godina, no s obzirom na ljetnu garderobu vjerojatno je bilo proljeće ili ljeto. Svoj prvi foto uradak zabilježio sam na fotografskom aparatu ruske proizvodnje, glasovitoj ‘Smeni 8’, koju sam iste godine dobio na dar upravo od oca. Zanimljivo je spomenuti i činjenicu kako su svi koji su se kasnije ozbiljnije počeli baviti fotografijom svoje početke imali na ovom fotoaparatu i zahvaljujući njemu ostali su zabilježeni brojni trenuci nekadašnjeg vremena prošlog. No, htio bih reći kako je mojim fotografskim počecima prethodila dugogodišnja opsesija ovom umjetnošću, točnije njezinim tehničkim aspektima, započeta još od najranijih godina djetinjstva. Od malena sam izražavao afinitet prema pokretnim slikama i pokušajima da se one trajno zabilježe, čak sam se i igrao primitivnim kamerama opskurama, pravljenim od kartonskih kutija zaostalim poslije kupovine raznorazne obuće. U biti, sve je počelo kada sam u jednoj komori na salašu, koja nije imala prozora, kroz ispali čvor na vratima prvi put vidio efekt tzv. kamere opskure, točnije obrnute slike predmeta kada se gledaju kroz malenu rupicu. I tako sam gledao domaće životinje, ponajviše perad koja se šetala dvorištem i zamišljao kako bi to bilo kada bi se ta slika mogla nekako ovjekovječiti. Nažalost, u to vrijeme još nije bilo niti struje na salašu i moja zanimanja su ostajala samo u domeni zanesenosti i pokušaja kroz igru. No, kada sam naučio čitati pronašao sam na tavanu, među stvarima pokojnog djeda Gabora jedan stari priručnik za razvijanje i izradu fotografija glasovite tvrtke Agfa i polagano sam počeo stručnije se informirati iz područja tehničke obrade zabilježenih snimaka. Moj je djed još u vremenu između dva rata na svom salašu razvijao fotografije uz pomoć priručnog ‘laboratorija’, iako je po osnovnom zanimanju bio seljak koji je obrađivao zemlju. Ali, fotografija ga je iznimno zanimala, kupio je i puno knjiga u svezi s ovom tematikom, praveći fotografije za sebe i za druge. I tako je moja želja tinjala svih godina, sve do moje 13. godine kada mi je otac konačno kupio prvi fotografski aparat i nakon ove moje prve uspjele fotografije započinje praktično bilježenje trenutaka prošloga vremena, čime se i danas bavim, ali znatno više sofisticiranijim suvremenim sredstvima digitalne tehnologije«, zaključio je Zvonimir Sudarević priču o svojoj prvoj fotografiji.