Arhiv tekstova

Još uvijek u našim dušama – koji slavimo Uskrs – odzvanja uskrsni poklik: ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se u njemu. Traje još uskrsna osmina, traje Uskrs. Ove godine je osobito u znaku apostola Pavla, čiji jubilej slavimo: dvije tisuće godina od njegova rođenja. Ovaj orijaš kršćanstva bio je čovjek koji je doživio »nadgradnju« svijeta. Odgojen u helenizmu, poučen u židovstvu, u farizejskoj sljedbi, progonitelj kršćana. Znao je za vrednote ovoga svijeta – grčku kulturu. Poznavao je jedinu istinu vjere – židovsku tradiciju. Znao je što je opasnost za narod – pojava novoga »Puta«. Stoga je postao progonitelj kršćanstva do onoga časa kada je pred Damaskom obasjan novim svjetlom oslijepio svijetu na koji se oslanjao, a krštenjem otvorio oči svijetu kojega je vidio u tom svjetlu: Krista Nazarećanina i uskrsla. Tada se oslobodio iznutra, jer je shvatio da postoji novi svijet, svijet novoga Adama i da postoji sloboda koju ne može nitko zarobiti, oteti, a to je sloboda iznutra. Navještaju Uskrsloga i oslobođenju čovjeka posvetio je sav svoj život. Neumorno je propovijedao, svjedočio, doživio sva moguća progonstva i svoje svjedočanstvo platio pečatom krvi na ostijskoj cesti u Rimu, ali je ostao iznutra slobodan. 

 

Svijet ropstva

 

Prenosimo se u naše vrijeme i razmišljamo o Uskrsu ove godine. Čovječanstvo je ušlo u jedan svijet ropstva. Čovjek je uznapredovao na svim područjima. Ekonomskom, društvenom, znanstvenom. Rad je sebi olakšao mnogim pronalascima koji mu olakšavaju svaki posao. Ekonomija se razvija najsuvremenijim metodama i svijet biva sve bogatiji. Svaki dan se događaju neka nova znanstvena otkrića koja dokazuju razinu svijesti naših suvremenika. Svemu se tome radujemo, sve to vrednujemo. Međutim, što se događa s čovjekom koji je u duši sve siromašniji? Nestaje osmjeh, nestaje radost. Radi, a nikada da završi posao. Ekonomija napreduje, a broj siromaha raste. Čovječanstvo je sve snažnije, ali sve više prazno. Ne nalazi ni u čemu svoju pravu sreću i svoju punu radost. Ima, ali time što ima ne gospoduje, nego robuje. Današnji čovjek je postao ovisnik i zarobljenik vlastitih pronalazaka. Vlastitih planova i programa. Vlastite tehnike i znanosti. Rob i samo rob. Rob vremena, rob rada, rob sredstava masovnih komunikacija, rob samoga sebe. Rob onih koji mu »čiste džepove«, rob onih koji ga tjeraju raditi i na najveće blagdane, rob onih koji u politici manipuliraju njime, rob vlastitih hobija i da ne nabrajam, malo je ili uopće nema slobodnih ljudi. Što bi danas Pavao rekao? Mogu nam uzeti zemlju, mogu nam prljati obraz, mogu nam otimati zaradu, mogu nas zarobljavati oružjem, mogu ucjenjivati plinom i strujom, mogu plašiti krizama, mogu nam konačno uništiti i tijelo, ali slobodnom čovjeku nitko ne može uzeti dušu. Pavao je otkrio u Kristu oslobođenje duha i vidio da je ta vrednota vječna i da je čovjek zapravo duša i duh besmrtni. S Kristom je postao otkupljen, oslobođen, spašen. U Kristu je postao novi čovjek.

 

Marija iz Magdale

 

Još jedan lik nam se ovih uskrsnih dana posebno nameće. To je Marija Magdalena. Marija iz Magdale. Sva četiri evanđelista je spominju upravo u događaju uskrsnuća. Očito za to imaju razlog. Pretpostavlja se da je Magdalena bila grešnica. Svatko ju je s pravom sudio i prezirao: pokvarena žena. Susrela je, međutim, oči koje nisu bile gladne njene pohote, nego su prodirale do najdubljih dubina njenoga bića. Tamo gdje se i ona sama sebi gadila. I te oči su Isusove oči iz kojih se vidjela samilost i ponuda oproštenja: idi i ne griješi više! I ta je žena doživjela oslobođenje. Oslobođenje iznutra. Oslobođenje od onoga od čega se ne može osloboditi ni jedan čovjek sam. Oslobođenje od grijeha. Ta sigurnost da je netko čisti, oslobađa i vraća u slobodu povukla je ovu ženu da se potpuno preda službi Nazarećanina. Pošla je za njim i slušala njegovu nauku, služila njegovim učenicima i ljubomorno čuvala svoje oproštenje, svoj mir, svoju čistoću koju joj je ponudio samo ovaj čovjek – Isus iz Nazareta. Jasno da je pod križem plakala, jer se bojala onih ljudi koji su je do tada sudili, osuđivali i prezirali. U Isusu je ona izgubila sve. I razumijevanje, i podršku, i oproštenje. Stoga je prva pošla na grob oplakivati jedinoga čovjeka koji ju je razumio i koji joj je ponudio jedan drugačiji put: put čovjeka koji se oslobađa grijeha i počinje novi život. Ali, eto, on je sada mrtav. No, kada nije očekivala takav susret, on se pojavio i pozdravio imenom: Marijo. Eksplozija radosti učinila je od ove žene prvu navjestiteljicu Uskrsnuća. Dakle, taj novi život i taj novi svijet slobodnih može nastaviti živjeti i svjedočiti da je u čovječanstvu moguće oslobođenje i sloboda od svih i svakoga – moguća je sloboda duha. Stoga je njena poruka do dana današnjega: ne dam da Isus umre u mojoj duši! 

Slavimo Uskrs. Danas u ovom i ovakvom svijetu. Što li je potrebnije danas nego imati nadu? Nadu u slobodu, nadu u život, nadu u smisao rada i poslanja. Mi tu nadu nalazimo u Kristu uskrslome. Nudimo je i drugima uz poruku: ne dajte zarobiti svoju dušu!