Arhiv tekstova

Pojavu hrvatskoga književnoga romantizma vezujemo uz ime zagrebačkoga biskupa Maksimilijana Vrhovca koji 1813. godine poziva svećenstvo na skupljanje narodnoga blaga. Tim je pozivom Vrhovec nagovijestio nacionalno buđenje koje će se razviti u politički i kulturni pokret poznat pod nazivom hrvatski narodni preporod ili hrvatski ilirizam. 

Naziv hrvatski narodni i književni preporod određuje njegovu orijentaciju: nacionalnu (političku) i kulturnu (književnu). Riječ je, dakle, o nacionalno-političkom i kulturnom pokretu koji ulazi u kontekst europskoga romantizma, a odraz je sveopće europske slike toga doba koju karakterizira val buđenja narodne svijesti. 

Početkom 19. stoljeća Hrvatska se nalazi u vrlo teškoj političkoj situaciji. Zbog snažne germanizacije koju su provodili Habsburgovci, hrvatsko se plemstvo, oslabljeno dugom borbom protiv Turaka, zbližilo s ugarskim plemstvom. Zaključcima Hrvatskoga sabora iz 1790. stavlja se posve pod zaštitu Ugarske. Buđenje snažnoga nacionalnoga pokreta nije zaobišlo ni Ugarsku te se stara, nadnacionalna Ugarska pretvara u netolerantnu i agresivnu Mađarsku koja će sustavno nametati svoj jezik. Odlukom Sabora u hrvatske se škole, kao neobvezni predmet, uvodi mađarski jezik. Početak je to sustavne mađarizacije. Godine 1805. odlukom Sabora u Požunu mađarski jezik postaje službenim, a od 1827. obveznim predmetom u svim višim školama.  

Potrebu stvaranja pokreta, koji će očuvati nacionalni identitet i jezik, uočavaju mladi intelektualci koji su se nalazili na školovanju u Beču i Pešti. Ondje su se počeli zanositi idejom sveslavenstva. No prije ujedinjenja svih Slavena valjalo im je jezično ujediniti Hrvate. Koliko je važno pisati na hrvatskome jeziku, upozorava Antun Mihanović u svome tekstu Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku (1815.). Mihanović želi da hrvatski jezik dobije status kakav imaju drugi nacionalni jezici.

Hrvatski književni romantizam razvijao se u nekoliko etapa. Razdoblje do 1830. nazivamo pretpreporodnim, od 1830. do 1843. ilirskim pokretom, a od 1843. do 1848. hrvatskim narodnim preporodom. Idejni je nositelj pokreta Ljudevit Gaj. On je 1830. godine u Budimu izdao knjižicu Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja kojom je proveo grafijsku reformu.

Preporodno razdoblje afirmira lirsko pjesništvo, najraširenije su bile lirske domoljubne pjesme (budnice i davorije). Takvim se pjesmama željela u narodu probuditi nacionalna svijest. Najpoznatija je Horvatska domovina Antuna Mihanovića. Objavljena je 1835. u »Danici«. Uglazbio ju je Josip Runjanin 1846., a himnom je proglašena 1891. godine. 

Godine 1834.  Ljudevit Gaj dobiva dopuštenje za izdavanje novina (Novine Horvatszke, 1835.) što je bio znak afirmacije kulturnoga programa i predstavlja konačnu pobjedu mađarizacije.