Arhiv tekstova

»Odjel Babinjače« druga je prozna knjiga ove mlade spisateljice. U njoj se okreće jednako teškoj i ne preveć ispisanoj temi o porođaju. Autorica je u svojem pristupu temi iskrena i snažna, a njezin je stil dotjeran i promišljen. U ovome tekstu ona istražuje jezik boli (a i radosti) i ne ostavlja skrivenim ni jedan pokušaj da joj dođe što bliže, da je ucrta u papir, a i u sjećanje. Druga prevažna okosnica ovog djela je i samo preispitivanje pojma ženstvenosti koji je odjednom iščašen, ogoljen i nevažan u trenucima rađanja novog života. »Odjel Babinjače« tematski je snažna, emotivno nabijena proza koja se čita u jednome dahu ili, čak, zadržavajući ga. 

 

Nastanak knjige 

 

O nastanku knjige, u kojoj je opisala događaje, misli i osjećaje unutar zidova bolničkog odjela gdje bebe dolaze na svijet, sama je autorica rekla: »Knjiga je nastala bez prethodnoga plana, bez nacrta sižea, bez ikakve ideje o likovima ili idejama koje želim da oni prenesu. Nekoliko dana nakon povratka iz rodilišta, počela sam naprosto manijakalno zapisivati. To nije bio izbor, nego neka grozničava nužnost. Pisanje je imalo na mene terapeutski učinak; (iz)liječilo me i praznilo od predimenzioniranih osjećaja kao mnogo puta dotad. Ovaj put činilo mi se da to ‘okopavanje vlastitoga vrta’ ima snagu koju bi i drugi možda mogli prepoznati. 

Spisateljica nadalje objašnjava kako je knjiga nastajala, slova se spajala, rečenice se odmarale, rukopis se hladio. »Kostur je nastao u nekoliko mjeseci. Onda sam tu ‘vrelu’ prozu pustila da odleži. ‘Babinjačama’ sam se vratila nakon gotovo godinu dana, kad više nisam bila u tom ‘grozničavom’ stanju, kako bih je stilski doradila. I tada sam, čitajući je iznova, opet plakala. I shvatila da valjda nikada to neću čitati onako ‘hladne glave’. Naprosto zato što se ta knjiga tako ne čita«.

 

Dnevnički stvarno

 

Među promišljanjima o ovoj zanimljivoj knjizi valja izdvojiti i sljedeće. »Sve je u knjizi ovjereno: odrazmišljano, odosjećano, odživljeno. I dnevnički je stvarno. Ipak, to je tek nekoliko dana uhvaćenih očima netom postale babinjače. Ljudi u knjizi su stvarni, imaju stvarna imena. Životi svih tih divnih žena koje se pojavljuju u knjizi toliko su inspirativni da sam morala svoju sklonost proznoj opširnosti odrješito sublimirati.

Prema riječima Julijane Matanović »sve je u ovoj priči kao naše vlastito, sve se dogodilo, sve se može čitati i kao roman, i kao svjedočenje, i kao zapis. I kao novi dokaz da ćemo i najsnažnije točke vlastite biografije doživljavati velikima samo ako nas na njih podsjeti literarno štivo«. 

Njena proza dokumentaristički prikazuje sve sitnice koje vesele i rastužuju ženu u blagoslovljenom stanju. Detalji su iskreni i vjerodostojni, čitatelj se osjeća kao da lik trudnice drži za ruku u rađaoni. Knjiga bi mogla biti dobar savjetnik trudnicama i štivo za usporedbu već sretnim mamama.

 

Senzibilno i puno emocija

 

S tim se složio i Velimir Visković te zapisao u predgovoru knjige:

»U ‘Babinjačama’ je Kristina Despot uspjela uvjerljivo, bez lažnoga poljepšavanja, pokazati i muku rađanja i radost roditeljstva. Knjiga je senzibilna, puna emocija, ali istodobno dokumentaristički uvjerljiva i stilistički decentna. Bit će zanimljivo štivo ne samo budućim trudnicama ili ženama koje su već rađale, a koje mogu usporediti iskustva, nego i muškarcima, kojima će približiti (ženski) doživljaj veličanstvenoga trenutka nastajanja novoga života«.

U knjizi se Kristina Despot osim porođaja dodiruje i pitanja ženstvenosti. Gdje odlazi putenost u trenutku kada se žena biološki ostvaruje? Ona to objašnjava jednim višim ciljem i ljepotom jer, nakon što se rodi dijete, sve je u usporedbi s njim puno ništavnije. Odgovore na ta, i još mnoga pitanja koja se u knjizi prepoznaju, čitatelji će moći propitivati kroz vlastito iskustvo, a rezultati do kojih će doći mogu biti i zanimljivi, i posebni, i čudesni baš poput veličanstvenog čina o kojem govori.