Arhiv tekstova

Objavljivanje kratkih priča u novinama sigurno ne služi pumpanju tiraže, ali je zagrebački Večernji list uspio napraviti na stranicama novina brend u brendu ciklusima natječaja za najbolju kratku priču. Počeo je i ovogodišnji 45. jubilarni natječaj, a izabrane priče se u cijelosti objavljuju na on-line izdanju Večernjeg lista i u Večernjakovu subotnjem prilogu Obzor. Priče se ne honoriraju, nego ulaze u konkurenciju za tri nagrade, od kojih prva iznosi iznosi 30.000 kuna, druga 8000 i treća 5000 kuna. Primamljivo, zar ne?

Večernjakova kratka priča imala je i ima čitatelje. Možemo ustvrditi kako su jedne novine stvorile kulturu čitanja kratkih priča. Tradicionalna je povezanost žanra kratke priče i novina. Pokazalo se kako je veliki dio kratkih priča, koje su danas klasika tog žanra, objavljivane upravo u novinama. U novinama su priče objavljivali i Mark Twain i Ernest Hemingway, a Večernji list je prvi put dodijelio nagrade domaćim autorima kratkih priča davne 1966. godine, od kada i traje stalni nagradni natječaj za kratku domaću priču. Ovaj natječaj pruža priliku mladim piscima, ali privlači i poznate pisce. Mnogo je različitih glasova i predstavnika vrlo različitih tipova pripovijedanja. U Večernjem listu objavljivali su kratke priče i hrvatski književnici iz Vojvodine – Petko Vojnić Purčar i Milivoj Prćić. Najdulje je u žiriju bio književnik Ranko Marinković, po kojem je ova nagrada nazvana od 2001. godine.  

Novine jesu i prostor pamćenja, baš kao što su to i kratke priče. To je jedan od razloga objavljivanja kratkih priča u novinama. Večernjakovo njegovanje kratke priče domaćih autora preporodilo je ovaj žanr. Do sada su objavljena i dva izbora Večernjakovih kratkih priča – Hrvatska kratka priča, izbor Tomislava Sabljaka (Alfa, Večernji list, Zagreb 1994) i Svaka priča na svoj način – Hrvatska ženska kratka priča, izbor Tomislava Sabljaka (naklada MD, Zagreb 2006.). I u ovim izborima vidi se kako kratka priča dokumentira svakidašnji život. Umjesto tipičnog i povijesnog, u središtu proze se pojavljuje osobno, dakle, zanimanje za svakidašnjicu čovjeka i detalje iz svakidašnjeg života. Upravo zbog toga što novine, kao prostor pamćenja, sadrže na »tisuće« ljudskih sudbina, posve je logično što »novinarska pamet« pruža prostor u novinama i za kratke priče, koje su opet svjedočanstvo o »tisućama« ljudskih sudbina. 

Pa, ipak, sve je manje kratkih priča u novinama. Nije to baš kao »udar« na Aleksandrijsku knjižnicu, ali ne bi bilo zgore da kratkih priča ima više na stranicama novina. U književnosti vojvođanskih Hrvata postoji kontinuitet pisanja pripovijedaka i kratkih priča od sedamdesetih godina 19. stoljeća. Niz autora, među kojima i Mara Đorđević-Malagurski, Marko Čović, Joza Pašić, Ante Jakšić, Josip Klarski, Milovan Miković, do spomenutih Purčara i Prćića, pa do Tomislava Žigmanova, okušali su se u ovim žanrovima. Pitanje je – treba li možda pokušati i na stranicama kulturne rubrike u našem tjedniku pokušati s objavljivanjem kratkih priča?