Arhiv tekstova

»Glumu volim, jednostavno uživam u njoj. Volim i pjevati, po potrebi i plešem. Veličanstven je osjećaj odjenuti se u starinsku nošnju i izaći pred punu dvoranu onih, koji će malo kasnije pljeskati našoj bogatoj tradiciji. Veličanstven je osjećaj i zapjevati u crkvi prepunoj vjernika. No, za mene osobno, ništa se ne može uspoređivati s glumom. Onaj tren u kojem u kratkoj dramskoj pauzi okrznete pogledom gledalište i jednostavno osjetite koliko napeto čeka sljedeću riječ, mimiku, geg, ili trenutak kad vam pljeskom prekinu repliku, natjera vam adrenalin na maksimum, natjera vas da ostavite srce i dušu na daskama. A pljesak me opija, puni mi dušu. Nema nadnice koja bi taj osjećaj mogla zamijeniti«, kaže jedan od bisera dramske sekcije Kulturno-prosvjetne zajednice Hrvata »Šokadija« iz Sonte Viktor Feher, za mnoge sonćanski Šerbedžija. 

 

Borac

 

Glumio je u dramskoj sekciji osnovne škole u Sonti kod učitelja Joze Tomaševa, sudjelovao je u organizaciji priredaba skupa s vršnjacima u sedmom i osmom razredu, glumio je i u OKUD-u »Ivo Lola Ribar« u srednjoškolskom uzrastu. 

Sa suprugom Margitom stvorio je topli dom, imaju kćer Silviju i sina Oskara. Radio je naporno u GP »Marko Orešković« u Apatinu, sve do smutnih vremena devedesetih i propasti ovoga, nekada iznimno stabilnoga poduzeća. Preko noći je »promijenio zanimanje« i uposlio se u klaonici čiji je vlasnik bio njegov punac. 

»U početku mi je bilo malo neobično, no ubrzo sam i novo zanimanje u cijelosti svladao. Nakon kraha mojega poduzeća pokušavao sam naći novo uposlenje, ali svuda mi je najveća prepreka bila životna dob. Bio sam sve uvjereniji kako pripadam generacijama koje više nikom nisu potrebne. Poslodavci su nas i pokraj brojnih olakšica izbjegavali uposliti, njima su više odgovarali radnici mlađe dobi«, kaže Viktor Feher. 

Viktorova i Margitina djeca su rasla, trebalo je osigurati sredstva za njihovo školovanje. »Nisam bio u poziciji birati poslove. Margita i ja u klaonici smo radili najteže poslove, šurenje i pripremu za daljnju obradu«, kaže Viktor Feher. Poslije smrti punca klaonica je zatvorena, Margita je dobila invalidsku mirovinu, a Viktor je ostao »na bijelom kruhu«. Uporan kakav jest, nije se predavao. Obrađivao je zemlju, tovio svinje i piliće. 

»U naravi mi je stalna borba za život. Odgojen sam u patrijarhalnoj obitelji, u kojoj se oduvijek cijenio samo rad, a jednako tako Margita i ja smo odgajali svoju djecui. Kad sam ostao bez posla, zemlja mi nije pobjegla. Margita i ja smo tovili svinje i piliće, nadali smo se da će nam biti isplativije proizvedene žitarice prodati kroz tov stoke. No, ne možemo se pohvaliti da nas je u tom poslu pratila velika sreća. Rijetko se dešavalo da nam cijene idu na ruku«, priča nam Viktor.

Glumac

 

U ovom veselom i energičnom pedesetčetverogodišnjaku dvije su osobe. Jedna je upravo ova ozbiljna, skrivena od javnosti, puna brige za obitelj. Uzoran suprug, nježan otac i djed od kojega unuk Matija radi što poželi. Druga osoba je ona s početka ovoga teksta, ona umjetnička duša, onaj zarobljenik scene i publike. Kako sam kaže, u zrelim godinama vratio se prvoj ljubavi. »Uključio sam se u rad dramske sekcije, ali isto tako i folklorne, pa na koncu i u pjevački zbor. Volim svoje korijene, volim ovu našu tradiciju i s ponosom nosim starinsku nošnju sonćanskih Šokaca. Želio bih samo da mi Bog da toliko zdravlja da dočekam zajedničko pojavljivanje na sceni s mojim Matijom«, s osmjehom priča Viktor. 

  Jedan je od onih koji tvore jezgru »Šokadijine« dramske sekcije. Na sceni je petu sezonu zaredom, publici je prepoznatljiv po ulogama koje nose predstavu. Markantan, grubijan nježnoga srca, iako je često u ulozi nekakvog blagog negativca, publika ga voli, osobito djeca. »Godi kad te na ulici, u danima nakon predstave, zaustavi pokoje dijete, pruži ruku i oslovi te važno imenom lika iz predstave. I još ti kažu – bio si jako dobar. A djeca ne znaju lagati. To mi daje volju za dalje i upravo zbog toga ću i ostati na sceni dokle god sam mojoj ‘Šokadiji’ potreban«, kaže na koncu Viktor Feher.