Arhiv tekstova

U jednome se svi slažu: osnovno školstvo u Srbiji je skupo i racionalizacija je neminovna. No, to se znalo i prije osam godina, nakon OECD-ove analize koja je pokazala kako odjeli u Srbiji prosječno imaju po 16 učenika, ali država ipak nije reagirala. To što ni do danas nije učinjeno ništa kako bi se riješio problem i nepotrebno trošenje novca, dakako ne znači da ga uopće i ne treba rješavati, ali ipak je nedavno predstavljena analiza neracionalnosti sustava osnovnoškolskog obrazovanja u Subotici u dijelu javnosti ocijenjena kao nepotrebno istrčavanje, koje bi moglo imati i negativne posljedice za grad. Premda je stručni tim lokalne samouprave izračunao kako Subotica uludo potroši oko 50 milijuna dinara na ime materijalnih toškova, a Ministarstvo prosvjete godišnje izdvoji za plaće zaposlenih suvišnih oko 186 milijuna dinara, racionalizacija bi značila i 122 odjela manje, zatvaranje dvije-tri škole i 149 nastavnika koji bi postali tehnološki višak. Stručni je tim u svojoj projekciji predvidio optimalan broj od 25 učenika u odjelu, a budući da će prema tomu osobito »neracionalni« biti odjeli u kojima se nastava odvija na jezicima nacionalnih zajednica, pitanje je što će biti ponuđeno kao moguće rješenje.

Pokrajinski tajnik za obrazovanje Zoltán Jeges ističe kako je generalni stav da racionalizaciji treba prići, čeka se pokretanje tog pitanja s republičke razine, a predstavljena analiza subotičkog tima jedan je od materijala koji se može dobro koristiti u daljnjoj analizi. 

»Racionalizaciju treba uraditi u velikim gradovima uz zadržavanje svih manjinskih prava, koja su od osobite vrijednosti u Vojvodini i uz osobit odnos u racionalizaciji prema ruralnim sredinama. To je moj stav koji sam iznio na sastancima s ministrom«, kaže Jeges. 

On podsjeća kako je do sada za otvaranje odjela s manje od 15 učenika suglasnost davao on osobno kao pokrajinski tajnik, te da će to i nadalje ostati tako, ali ističe kako je diskutabilno pitanje hoće li postojati i donji limit. Na pitanje – kako komentira to što stručni tim nije konzultirao manjinska nacionalna vijeća, Jeges kaže: »To je odnos onoga tko je materijal razradio i tko ga je pustio u javnost. Mislim da je ovo samo pokretanje javne rasprave, a koliko sam pratio neke komentare, tu niti nema potpunog sagledavanja. To je radni materijal koji svi mogu razmotriti.«

Članica Izvršnog odbora HNV-a zadužena za obrazovanje Stanislava Stantić-Prćić također kaže kako je racionalizacija školstva sigurno neophodna, ali sa sagledavanjem svih aspekata, te smatra nedupustivim što nacionalna vijeća nisu bila uključena u izradu projekta. Ona ističe kako nastavu na jeziku manjina ne bi trebalo svesti na samo jednu gradsku školu već djeci treba osigurati da pohađaju najbližu školu u dijelovima grada gdje je u većem postotku naseljen hrvatski živalj, poput Aleksandrova, Kera, Gata i Palića. 

»Nama je jasno da će racionalizacije biti, o tome se već i govorilo, a na sastancima su nam tvrdili kako nacionalne manjine i seoske škole neće biti obuhvaćene time. U Tavankutu imamo, na primjer, terenske škole do 4. razreda, gdje je i vrtić. To su malobrojni odjeli, ali ako se oni ugase – i selo neminovno nestaje. Niti jedna seoska škola neće biti rentabilna«, kaže Stanislava Stantić-Prćić i dodaje, kako autobusi ne mogu biti dobro rješenje, jer niti svim učenicima nastava počinje u isti sat, niti se u isti sat završava. 

Ona ističe kako je predstavljeni materijal nedorečen, te upozorava kako racionilaciji treba prići obazrivo, jer se ona radi na trajan rok, pa bi i posljedice mogle biti trajne. Stoga se ne smije raditi od danas do sutra, jer ni postojeće škole nisu tako nastale, već su nastajale kroz dugi niz godina.

»Nije bezazleno reći roditeljima – zatvorit ćemo ovu ili onu školu. Kako će se zatvoriti škola »10. oktobar«? Tko će djecu prevoditi preko međunarodne ceste? Hoće li racionalizacija utjecati na promjenu demografske strukture grada? 

Stanislava Stantić-Prćić smatra kako se u racionalizaciju najprije trebalo krenuti od prekvalifikacije, odnosno, prestati sa školovanjem učitelja koji neće imati posao, te kako bi veće ovlasti ravnatelja škola bile dobar motiv da oni budu racionalniji u poslovanju.

Da se obrazovni kadar proizvodi na vagone, a nikom ne treba, kaže i pedagog Dujo Runje:

»Mislim kako je mnogo racionalnije da se ukine ta škola, a sredstva ulažu u investicije, u  stipendije, u profesore matematike i fizike, ovako nam bazične predmete predaje ‘kuso i repato’«, kaže Dujo Runje. »Druga stvar, mislim da bi trebalo krenuti postupno. Na primjer, od ove godine ne primati nove učitelje na mjesto onih koji idu u mirovinu. Znači, treba to nekako fazno razriješiti. Što se tiče manjinske nastave, mislim da racionalizacija nimalo ne pogađa manjine, normativ je isti, nema tu nikakvih novina, suglasnost daje Pokrajinsko tajništvo. Analiza se odnosi na racionalizaciju općenito, ne samo za manjine i mislim da je loše ako se shvati kako je to upereno protiv nacionalnih manjina.« 

Runje smatra kako bi odgovarajući i dobro organizirani prijevoz bio prihvatljiva varijanta i za roditelje.

»Smatram nenormalnim da na pola kilometra ovdje ima dva, a onamo tri učenika. Prije svega sam za kvalitetu nastave, a svaki učenik treba imati pravo na prijevoz. Bikovo ima četvero, petero djece, isto toliko imaju Žednik i ‘Sveti Sava’, a kad bi postojao adekvatan prijevoz, mislim da bi bilo bolje za sve te učenike da mogu pohađati nastavu na svom jeziku. Bez prijevoza to je za roditelje neshvatljivo i neprihvatljivo.«

Kako god bilo, predstavljena je analiza izazvala veliku pozornost javnosti, praćena je različitim komentarima, od odobravanja preko podozrenja, do otvorenih kritika.