Arhiv tekstova

Turistički potencijal jezera Palić nije iskorišten niti u desetom dijelu, i to nije nikakva novost. Umjesto što godišnje bilježe 80.000 noćenja, turistički objekti na Paliću mogli bi ostvariti deset puta više, u njima bi se moglo zaposliti 1300 novih radnika i još oko 4000 novih radnika u pratećim djelatnostima, kao što su – pro-izvodnja mesa, mlijeka, kruha, voća, povrća i svega ostalog što predstavlja logistiku u turizmu. 

Upravo takve mogućnosti predviđa Master plan Palić, koji je prije godinu i pol dana usvojila Skupština Grada Subotice, a na čijoj provedbi do sada nije urađeno praktički ništa. 

 

Za goste visokih 

prohtjeva

 

»Godinu i pol dana propuštamo na tome raditi, zato što imamo nekakve konflikte oko tema koje nisu fundamentalne«, kaže Dragutin Miljković, direktor Javnog poduzeća »Palić-Ludoš«, tvrtke koja je svojevremeno naručila izradu Master plana Palić. »Fundamentalno bi bilo da imamo dvojbu o tome treba li, recimo, Palić imati toplice ili ne. Ali, to nitko ne postavlja kao temu. Godinu i pol dana što je iscurilo od trenutka kada smo saznali što trebamo raditi, do danas, zapravo su proizvod nečega što je nesuglasnost, sukobljeni politički interesi, i u interesu grada i svih građana bilo bi da ta nesuglasnost bude prevladana. Ako bi se to desilo brzo, onda bi Master plan mogao biti ostvaren za 7 godina, pod pretpostavkom da sadašnja svjetska ekonomska kriza ne traje duže nego što predviđaju, dakle godinu i pol dana. A, ostvarenje Master plana znači da Palić postane vrhunsko turističko mjesto, lider turističke ponude u srednjoj Europi, mjesto koje ima 2000 posjetitelja dnevno.«

Master plan Palić, koji je uradila njujorška tvrtka Horvath i Horvath Consalting, inače predviđa četiri temelja budućnosti Palića: kongresni turizam, kompleks toplica, sportski turizam i, na koncu, golf turizam.

»Palić trenutačno najveći turistički promet ostvaruje u kongresnim segmentima«, objašnjava Dragutin Miljković. »To treba doraditi kako bismo mogli primati veće skupine. Drugo, Master plan predviđa izgradnju kompleksa toplica na 10.000 četvornih metara, gdje će dolaziti ljudi koji nisu bolesni. To bi trebale biti toplice koje se ne oslanjaju na ljekovitost jezerske vode, kakve smo toplice na Paliću ranije imali, nego na ljekovitost termalne vode, koju smo u međuvremenu iskopali na Paliću. Treći dio je sport. Palić ima sportsku povijest još od braće Vermes, pri čemu sada nije riječ o natjecateljskom sportu, nego o klupskim i reprezentativnim pripremama. I četvrto, kao kruna svega je golf. Za golf se kaže da je zabava bogatog svijeta. Mi u Srbiji praktički nemamo golf igralište. Jedino u Beogradu, na Adi ciganliji postoji igralište s devet rupa i to je sve. Palić ima kapaciteta, prostora i uvjeta za razvoj golfa i mogao bi postati mondenski, vrhunski, ekskluzivni turistički centar koji okuplja ljude koji mogu, žele i imaju velike turističke prohtjeve, koji imaju novca platiti ono što očekuju.« 

 

i za one s plićim džepom

 

Kapacitet predviđen Master planom je 2000 noćenja dnevno, odnosno, skoro deset puta više nego što je ostvareno 2008. godine. U sadašnjoj turističkoj ponudi svaki gost na Paliću ostavi 35 eura dnevno, a cilj je da ta brojka dosegne mogućih 150 eura.

»Imamo goste koji spavaju u Milordu, Vili largo, Prezidentu, Parku, koji ostavljaju više od tih 35 eura«, objašnjava Miljković. »Ujedno imamo i veći broj ljudi koji spavaju u privatnim sobama koje su veoma lijepe i jeftine, 1000 dinara za noć. Naravno, potroše oni još – doručkuju, ručaju, večeraju, idu na bazen. Ali, računa se da bi naš gost u prosjeku mogao potrošiti 150 eura dnevno, u momentu kad Master plan bude završen i kad na Palić počne dolaziti svijet koji je dostojan te ponude. Znači, toplice neće biti namijenjene ljudima koji imaju kostobolju, nego onima kojima treba predah, relaksacija, ljudima koji imaju mogućnosti razmišljati o svom zdravlju, a to su bolje platežni ljudi. Golf je također skupa zabava. Sportaši koji ovdje dođu na pripreme također dobro plaćaju. Mi nemamo prostora raditi za masu. Naravno da nećemo izbjegavati masu, imamo dobar obod oko Palića, imamo zone koje će ostati za slabije platežni svijet.«

Turistički razvoj Palića nemoguće je pritom planirati bez turističkog razvoja Subotice i cijele regije. Dragutin Miljković podsjeća da je Subotica uvijek bila nešto drugačiji grad od svih ostalih u širem okruženju.

»Subotica je sama po sebi, svojim ambijentom i pozicijom, specifičan grad«, kaže Miljković. »Upravo takvo razumijevanje Subotice jest najbolji turistički proizvod. Znači, sve što Subotica jest, jedan je cjelovit turistički proizvod. Subotica je grad kulture, godinama ekonomsko središte regije, a to objektivno jest i danas, multikulturni grad, koji ljudima iz monokulturnih sredina djeluje veoma atraktivno, izazovno, europski. Subotica je izgrađena u maniri drukčijoj od mnogih drugih gradova, njeno secesijsko naslijeđe veoma je vrijedno naslijeđe. U središtu toga je Gradska kuća koja plijeni svojom monumentalnošću, dosljednošću, izgledom, genijalnošću. A, tu su i drugi važni objekti. Treće, to je ono što mi uobičajeno u marketinškom poimanju svega toga upotrebljavamo, jest da Subotica ima poseban privilegij, a to je Palić. To je jezero prekrasna pozivnica za posjet. Kad vi turističkog gosta zovete da dođe u Suboticu, onda ga morate puno uvjeravati kako bi došao iz jednog grada u drugi grad. Ali, kad gosta zovete da ovamo dođe iz jedne urbane, glamurozne cjeline kao što su Pešta, Zagreb, Beč ili Beograd, zovete ga u oazu tišine, mira, nečega što je neobjašnjiva lakoća opuštanja, nečega što je potpuni iskorak iz svakidašnjice. To je Palić. E, tad vi zapravo imate lijepu pozivnicu koja važi za Suboticu cijelu, a njen ukras ili prevaga je Palić.« 

Miljković naglašava kako Palić jest definirana cjelina, ali i da to jezero ima punoću samo ako ga razumijemo kao dio Subotice i ako ga razumijemo s njegovim okruženjem, a to su salaši, čarde, rezervati, jezera, ergele, vinski podrumi, lovišta, ribičke oaze, dakle sve ono što čini da posjetitelj koji dođe u ovaj kraj, ne doživljava monotoniju ravnice, ne doživljava dosadu, nego iz trenutka u trenutak ima novi ugođaj, novi doživljaj, novo uživanje, novo ispunjenje. Turizam i inače jest definiran kao djelatnost u kojoj se čovjek ispunjava dojmovima i što je dojam žešći, što je ispunjenje veće, to je uspjeh u turističkoj promidžbi bolji. 

 

Raskrižje putova 

i slijepo crijevo

 

S druge se strane, međutim, postavlja pitanje u kojoj mjeri Subotica prepoznaje svoje vrijednosti i turističke potencijale. I tu zapravo nastaje problem zbog kojeg je gospodarska prekvalifikacija regije u ćorsokaku.

»Subotica je sa svojim okruženjem imala vrlo različite povijesne situacije«, podsjeća Dragutin Miljković. »Ona jest nekad bila raskrižje putova, ali je ponekad bila slijepo crijevo. U početku je bila grad u koji su ljudi dolazili sa salaša kako bi zimske mjesece ili starost komotnije provodili, i to je također jedno od njenih naslijeđa. A, onda kada se Subotica počela razvijati, kad je njen položaj postao raskrižje putova, dakle u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, kad su stigle pruge, kad su izgrađene ceste, kad je Subotica imala izniman uspon, onda je ona postala trgovački, financijski i industrijski centar i to je nešto što je druga povijesna linija razvoja. Poslije Drugog svjetskog rata, kad je Subotica funkcionirala u sastavu velike Jugoslavije, ona je kao dio Vojvodine pretežno bila naslonjena na agroindustriju i drugu industriju i dugo smo živjeli od Severa, Zorke, Agrokombinata, 29. novembra, Fidelinke, 8. marta, Željezničara. Dakle, naša ideja o egzistenciji, uspjehu, usponu bila je temeljena na tim velikim sustavima koji su sada propali.« 

Upravo zbog propasti velikih industrijskih sustava, gospodarsko preusmjerenje regije jedina je alternativa. Niti poljoprivreda više nije jamstvo uspjeha, još manje Buvljak, kao ne tako davno socijalni ventil velikog broja građana. To više nisu modeli o kojima vrijedi razmišljati kao o dominantnim smjerovima razvoja. Turizam bi mogao biti šansa da se iskoriste prednosti koje sjevernobačka regija posjeduje, pogotovo imajući u vidu smanjenu državu bez mora i bez većeg broja ozbiljno izgrađenih i opremljenih turističkih centara.  

»Međutim, da bismo u tome uspjeli moramo psihološki preokrenuti situaciju«, poručuje Dragutin Miljković. »Ne može nam biti problem da veliki broj stranaca dolazi u grad. Ne možemo biti nezadovoljni ako nam grupa stranaca hoće ući u Gradsku kuću u 3 sata poslijepodne. Mi bismo time trebali biti počašćeni, a ne da ih doživljavamo kao nekog tko nas uznemiruje. Turizam ne zna za radno vrijeme, ne zna za praznik i na tome moramo raditi puno. Moramo se prestrojiti, zaboraviti kad nam počinje radno vrijeme, prestati razmišljati na način da ustajemo u 5, da u 6 idemo biciklom na posao u Sever, da tamo radimo kako znamo i onda bježimo u 2 sata kući. To u turizmu nije ritam, tamo je ritam drugačiji. I sve drugo trebamo malo prepakirati. Recimo, putokaze. Kad prođete kroz grad, vidjet ćete putokaz za Peštu, Zagreb, Beč ili Beograd, ali nema strelice koja upućuje na Gradsku kuću, na Dudovu šumu, Gradski muzej. To su detalji koje moramo imati. Kad to svladamo, onda ćemo svladati i pitanje koje se zove Palić.« 

Dragutin Miljković tvrdi kako je Master plan Palić iskorak za kojim je Palić tragao 160 godina. Samo je jednom, kaže on, Palić donekle domišljen, a to je bilo 1906. godine, kada je raspisan natječaj za izgradnju Palića i kada su park s Velikom terasom, Ženski štrand, Vodotoranj i tada postojeće toplice ukomponirani kao cjelina. 

»To je jedini put kad smo imali nešto što bi ličilo na plan. Svi drugi planovi bili su kompromis između onoga što postoji i onoga što službena politika želi. Turistička struka, turistička pamet je tu vrlo rijetko korištena. Master plan je s nekakvim osjećanjem i odgovornosti i uvjerenja prvi cjelovit dokument o tome kako Palić može, poštujući svoju 160 godišnju turističku tradiciju, ući u 21. stoljeće i biti konkurentan svim ‘aždajama’ u turističkom poslu koje nas okružuju. To bi grad morao doživljavati kao veliku sreću, velik dar okolnosti.«