Arhiv tekstova

Mit o najbogatijoj pokrajini je razbijen, rekao je predsjednik Skupštine AP Vojvodine na okruglom stolu »Vojvođansko pitanje i Statut Vojvodine« održanom ovoga tjedna u Novom Sadu. Stopa siromaštva u Vojvodini je najviša u cijeloj Srbiji, 9,2 posto, posljednji su podaci Nacionalne strategije o suzbijanju siromaštva, koje je Egeresi predočio na skupu. 

O kontinuiranom osiromašivanju Vojvodine već odavno govore pojedini vojvođanski političari, novinari i stručnjaci, ali mitovi su, čini se, ipak bili jači. Pridjevi – bogata, razvijena – vezivali su se dugo, nekada s razlogom a sada očevidno bez razloga i uporišta u realnosti, uz ime Vojvodine, a da stvar bude gora, ne vidi se niti izlaz iz sadašnje situacije. Svaki spomen potrebe decentralizacije i regionalizacije po nekom se automatizmu prebacuje na priču o separatizmu i tko zna o čemu sve ne, a Vojvodina sve više siromaši. I to ne od jučer i ne zbog svjetske ekonomske krize. Pri tome siromaštvo se ne odnosi samo na visinu životnog standarda, nije samo u pitanju visina plaće i dostupnost materijalnih dobara. Istraživači socijalnih prilika upozoravaju kako se dugotrajno stanje siromaštva odražava na cjelokupni život osoba, obitelji i čitavih društvenih skupina koje ne trpe samo zbog nedostatka novca već i zbog socijalnog isključivanja. 

Socijalno isključivanje prepoznato je kao proces kojim se pojedinci i grupe guraju na margine društva i sprječavaju u punom sudjelovanju u društvu zbog svog siromaštva, nedostatka obrazovanja i adekvatnih znanja ili diskriminacije. To ih sprječava osigurati si posao, prihode ili obrazovanje, ograničava ih u pristupu vlasti i tijelima koja donose odluke i utječu na njihov život i isključuje iz mreža aktivnosti u društvu i zajednici. Siromaštvo se tako reproducira i generacije ostaju u začaranom krugu siromaštva. Pri tome, nedavno istraživanje među bunjevačkim Hrvatima, čiji su rezultati objavljeni u našem tjedniku, pokazalo je kako objektivno a još više subjektivno percipiranje odsutnosti socijalnih i ekonomskih resursa proizvodi osjećaj otuđenosti i nepovjerenje prema sebi, drugima i društvu u kojemu žive. Takvo pak stanje ne pogoduje realnoj procjeni stvarnosti i pronalaženju načina da se nepovoljna situacija nadvlada, dok, s druge strane, pogoduje pojavljivanju izolacionizma i raznih oblika manipulacije u političkom i socijalnom životu. Drugim riječima, manjinsko pitanje nije samo pitanje očuvanja identiteta i kulture već i pitanje dostupnosti socijalnih i ekonomskih resursa.