Arhiv tekstova

Za nas kršćane ovaj tjedan je vrhunac proslave otajstva našega Spasenja. Slaviti se može na razne načine. Iskustvo našega vremena je nažalost takvo da je veliki dio vjernika to samo nominalno. To znači priznaje se vjernikom zato što slavi blagdane i drži običaje. 

Ne želimo suditi, ali moramo gledati istini u oči, da se razina vjere ne može postići slavljenjem blagdana i držanjem običaja. To spada i na identitet vjernika, ali to još ne čini vjernika vjernikom. Veliki broj naše braće i sestara ostat će na toj razini. Podsjetit će se da se na Veliki petak posti, eventualno posjeti groblje. Podsjetit će se da se na Veliku subotu blagoslivljaju uskrsna jela, možda će na Uskrs otići na misu i proslaviti svetkovinu ritualnim jelima. Sve je to hvale vrijedno i dobro je, ali ne dosiže razinu vjere. 

 

Bog u najtamnijim odajama osobnosti

 

Vjera je nešto daleko dublje, što nas mora dotaknuti u razini gdje je čovjek uistinu čovjek kao osoba, a ne tek član neke, pa bilo to i kršćanske zajednice. Vjera je osobni stav prema osobnom Bogu uz vrlo važno pitanje: tko je meni taj Bog? I ovdje postoji jedna mogućnost da ne dosegnemo dovoljno dubinu i važnost ovoga pitanja kao i snagu odgovora. 

Na tom području se javljaju onda tzv. »poluvjernici«. Željeli bi vjerovati, željeli bi imati svoj osobni stav, ali nemaju snage. Onda se često pitaju – zašto je moj životni put baš takav i što je smisao mojega života, odakle to izvirem i kamo nestajem? Na ta pitanja na životnom putu tu i tamo padne koja svjetla zraka vjere i pokuša rasvijetliti ta naša bolna pitanja. 

Međutim, ono što ovih dana slavimo daleko je dublje i daleko je važnije ući u taj Božji svijet koji nam dolazi ususret. Gdje to i kako to? Jednostavno, u povijesnoj osobi Isusa Krista Bog je ušao u našu povijest na naš ljudski način. Postao je čovjek. Ušao je u najtamnije strane našega bića, a to su upravo ta pitanja: odakle, zašto, kako, kamo? I on se rodio kao siromah, trpio kao čovjek, neizrecivo patio i konačno nepravedno osuđen umro. Tako je ušao u najtamnije odaje tvojega i mojega ja. U odaje gdje sam sâm sebi nejasan, gdje se osjećam grešnim, prljavim, pa čak i besmislenim. Baš taj tamni dio našega bića on je iznio na križ. U ono vrijeme drvo sramote, poniženja i sablazni. I kada se činilo da je svemu kraj, i da je i njegov životni put samo obična putanja stradanja, dogodilo se nešto što »iskoračuje« iz naše povijesti, a to je Uskrsnuće. 

 

Ljubav je temelj besmrtnosti

 

Ako je istina da je Bog ljubav, a to kršćanin ispovijeda, onda pokušajmo razmišljati ovako: ljubav je temelj besmrtnosti, i besmrtnost se svodi jedino na ljubav. A ta tvrdnja, onda, znači i to da je onaj koji je ljubio u ime svih – svima izborio besmrtnost. To je upravo smisao one biblijske poruke da je njegovo Uskrsnuće naš život. Odatle možemo razumjeti i argumentaciju svetoga Pavla u prvoj poslanici Korinćanima, koja nam se u prvi mah čini tako neobičnom: Ako je Krist uskrsnuo, i mi ćemo uskrsnuti, jer time se pokazalo da je ljubav jača od smrti; ako Krist nije uskrsnuo, nećemo ni mi uskrsnuti, jer onda i dalje ostaje sve na tom da smrt ima u svemu posljednju riječ. Ljubav je jača od smrti ili uopće nije ljubav. Ako se u Kristu pokazala jačom od smrti, pokazala se zato što je bila ljubav za druge. 

A to onda, svakako, znači da naša vlastita, samoj sebi prepuštena ljubav nije u stanju prevladati smrt, već bi, uzeta za sebe, morala ostati neispunjen zov. Znači da temelj naše besmrtnosti može biti samo Kristova ljubav, koja je jedno sa snagom Božjega života i ljubavi. Usprkos tome, ipak, stoji da će oblik naše besmrtnosti ovisiti o načinu kako ljubimo. U tome je središte pravoga slavlja Uskrsa. Način kako ljubimo. I to je onaj pravi način slavljenja ako dopustimo da Krist uđe u nas, očisti nas od onih tamnih stranica naše vlastite povijesti i da preporođene već u ovom životu uskrisi za pravu ljubav. 

 

Pouzdajmo se u Boga živoga

 

Vrijeme koje nas okružuje stalno nas izaziva u velikoj tjeskobi i beznađu, jer ulazimo u prihvaćanje optužujuće svijesti »svjetske ekonomske krize«. Je li  baš tako? Kriza svakako jest. Ali je i čovjek u krizi. Pitamo se – je li to stanje beznađa vlastito čovjeku? Ima li neka vrednota koja ne smije biti zahvaćena tom ekonomskom krizom? Ima! To je baš naša vjera i utemeljena nada da našu povijest vodi Bog. Apostol Pavao nam govori o toj nadi da to nije neki ideal ili neki osjećaj, već živa osoba Isusa Krista, Sina Božjega. Duboko prožet tom sigurnošću on dovikuje Timoteju »Pouzdajmo se u Boga živoga«. Taj živi Bog je Krist, uskrsli i prisutni u svijetu. On je prava nada: Krist koji živi s nama i u nama i koji nas poziva biti dionicima njegova vječnoga života. Ako nismo sami, ako je On s nama, štoviše, ako je On naša sadašnjost, naša budućnost, čega da se bojimo? Kršćanska nada se, dakle, sastoji u sigurnosti da Bog ne napušta čovjeka. To je naš odgovor i današnjem vremenu na problem krize koja nas pritišće. To je u isto vrijeme i isključiv privilegij kršćanstva da snažno može navješćivati, svjedočiti i pokazati svijetu Krista Uskrsloga. Stoga želim svima koji slave Uskrs da se ne zadrže na površini. Neka urone u susret, neka dopuste da ih dotakne Uskrsli Krist. Čuvajući tajne vrednote ne dopustimo da nas pokoleba tjeskoba i strah. Bog je u povijesti prisutan i uvijek je na strani maloga čovjeka. Bog ljubi čovjeka. Ta vjera i ta sigurnost jest proslava Uskrsa!