Arhiv tekstova

Najznačajniji dopreporodni pisac na kajkavskom jeziku i najveći hrvatski komediograf, poslije Marina Držića, Tito (Tituš) Brezovački rođen je 1757. godine u Zagrebu. Nižu i klasičnu gimnaziju polazio je u Zagrebu i Varaždinu. Od 1773. godine, kada je stupio u pavlinski red, službovao je u Remetama, zatim Sv. Jeleni kod Čakovca i u Lepoglavi. Godine 1779. odlazi u Budimpeštu na studij filozofije i teologije. Po završetku studija bio je profesor na pavlinskoj gimnaziji u Varaždinu. Nakon ukinuća pavlinskoga reda vršio je razne, uglavnom kratkotrajne službe u Zagrebu, Krapini, Križevcima i drugdje. 

Napisao je čitav niz latinskih i hrvatskih prigodnih, satiričnih i domoljubnih pjesama. Latinskim se stihovima satirički osvrnuo na politiku hrvatskih i mađarskih zastupnika u Saboru 1790., a pjesmom Horvat Horvatom horvacki govori protivio se idejama francuske revolucije. Pisao je stihove i na njemačkom jeziku. Pod utjecajem rada Andrije Kačića Miošića okušao se i u desetercima (Pismo Juri Rožiću, 1805.). Autor je dvanaesteračke satiričke poeme Jeremijaš nad horvatskoga orsaga zrušenjem narekujuči, kojom se protivi društvenoj pokvarenosti svoga vremena. Poema je ostala u rukopisu, jer ju je 1801. godine cenzura zabranila. Svojim je kajkavskim pjesmama očajavao nad sudbinom domovine, a dvjema je štokavskima naslutio budući zajednički jezik svih Hrvata.

Brezovački se rano, već tijekom školovanja, kada je prisustvovao isusovačkim predstavama u Zagrebu, Varaždinu i Budimpešti, susreo s kazalištem. Shvatio je kako kazalište ima važnu odgojnu ulogu te se posvetio dramskome radu.  Za vrijeme službovanja u Varaždinu napisao je hagiografsku dramu »Sveti Aleksi« (1786.), koja je najvjerojatnije bila izvedena u varaždinskoj isusovačkoj gimnaziji. Dramatizacija je to poznate legende o bogatom mladiću koji odlazi u pustinju, a potom se, nakon dugog izbivanja, vraća i živi pred vratima svoga doma kao nepoznati prosjak sve do smrti. Najznačajnija njegova djela su dvije komedije – »Matijaš grabancijaš dijak« (1804.) i »Diogeneš ili sluga dveh zgubljeneh bratov« (objavio ga je Tomaš Mikloušič u prerađenoj verziji i pod svojim imenom 1822., a izvorna verzija objavljena je tek 1940.). Radnja popularne komedije Matijaš grabancijaš dijak smještena je u Zagreb. Lik Matijaša, grabancijaša, skitnice i čarobnjaka, poznat je u zagrebačkoj pučkoj predaji. U nizu epizoda grabancijaš ismijava društvene poroke i praznovjerje građanstva, a kako posjeduje čarobnjačke moći, prepoznaje zlo u naizgled dobrim ljudima te ruglu izvrgava njihovo licemjerje, mane i poroke. 

Diogeneš, djelo nastalo pred kraj piščeva života, a premijerno izvedeno tek 1925. – kada je pronađena izvorna verzija, u režiji Branka Gavelle, za razliku od Matijaša grabancijaša nema jedinstvenu dramaturšku strukturu. Pričom o dvojici izgubljene braće koji traže jedan drugoga, iznosi na scenu društvenu sliku tadašnjeg Zagreba. U objema su komedijama neke anegdote preuzete  iz narodnih priča i pučke predaje. U doba Brezovačkog sve su uloge glumili muškarci, a prema ondašnjoj konvenciji, uobičajenoj i u kajkavskim preradama njemačkih komedija u 17. stoljeću i kasnije, nema ženskih likova. Zastupajući prosvjetiteljske ideje, Brezovački u svojim dramskim djelima upozorava publiku na mane i podučava kroz smijeh.