Arhiv tekstova

»Mirko joj je silno htio reći, konačno joj ispričati sve, ispričati se za svoju glupost. Toliko je silno to želio da se noću često budio u znoju. Obliven onim bolesnim, smrdljivim znojem koji niz leđa klizi kao hladetina, koji se cijedi niz kovrče dlaka na prsima i ostavlja mrlje na pidžami, na plahtama, koji jutrom sobi dugo daje miris nečeg ukiseljenog i ostavljenog među zgužvanim jastucima.

Htio joj je reći: ‘Sanjao sam te noćas, Marta. Stajala si na rubu ribnjaka. Kao čunj. Voda je bila zgužvana poput sivog šala od kašmira. Puhao je vjetar, a ti si samo zurila u naboranu vodu jezera i kosa ti je lepršala oko lica, podizala se u zrak kao pipci, kao Meduzine zmije s one freske čiju si fotografiju čuvala u ladici svoga noćnog ormarića. Bilo je hladno. Tebi je bilo hladno, jer rukama si, bijelim prstima, grčevito oko sebe skupljala onaj svoj ružičasti džemper, koji sam nekoć u šali zvao lizalicom (zato što me podsjećao na šećernu vatu kojom djeca u luna-parku kvare zube). Silno sam ti htio prići, razmaknuti kosu i poljubiti vrat, ispiti onaj topli i slatki miris koji ti se uvijek gnijezdio na međi gdje potiljak prekriven kosom prerasta u bijeli, tanani vrat’«. 

Ulomak je to iz pripovijetke »Još samo malo«, jedne od dvanaest iz zbirke »Mjesečari«, mlade autorice Ivane Šojat-Kuči.

 

Snovi kao poveznica

 

Poveznica priča u zbirci jesu – na krajnje izravan ili pak gotovo nezamjetljiv način – snovi. Priče su to o ljudima koji su shvatili kako je život nešto posve različito od onoga u što su vjerovali. 

»Mjesečari« su nastali iz šturih crtica kakve možemo pročitati na stranicama svih crnih kronika svijeta, ali i iz prenapuhanih priča rekla-kazala, koje se poput pokvarena telefona pronose ulicama, četvrtima, pa i čitavim omanjim gradovima. Njihovi su likovi ljudi koji su ranjeni ili ranjavaju, guše se u alkoholizmu, vlastitome ili onome bližnjih, u izdajama i močvarnim brakovima iz kojih ne žele odjedriti zbog banalna straha od moralne osude malih sredina, ljudi koji su čitav život ostali obilježeni zbog ljubavi preko koje su se spotaknuli i djeca koja pate zbog pogrešaka svojih roditelja. 

Ove polagane i guste priče nalik su na zemljovide karaktera ljudi kakve svakodnevno susrećemo na ulicama i trgovima, koje gledamo s čuđenjem i pitamo se – kako su mogli tako duboko pasti, na samo dno, i ondje ostati? Mjesečari otkrivaju nov, uzbudljiv pripovjedni glas, koji bez zadrške i sentimenta razotkriva naličje sretnih života, ulazi u spavaće sobe i stanove te s razornom preciznošću prikazuje svijet lišen ljepote i sreće. 

 

Proplamsaji osobnih 

nesanica 

 

Priče iz ove zbirke ostavljaju nas nasamo sa samima sobom i nude mogućnost da otkrivamo ono što o sebi možda nismo znali. Mjesečarenje po skrivenim zakutcima vlastite duše nameće se kao imperativ, a traženje razloga za i protiv kao nagovještaj mnogo toga što će se ponuditi kao moguća spoznaja. Mjesečari u ovim pričama tako postaju i stvari, i ljudi, i događaji, a proplamsaji osobnih nesanica u svakom smislu, za većini njih znači susret i s pitanjima i odgovorima. Poraz u koji se pri tom zna pretvoriti, u nekim će pripovijetkama moći ukazati samo na ponor, koji neumoljivo zjapi i strpljivo čeka. 

Naslutiti, pak, mjesečara u samom sebi nije nimalo lako. Iščitavajući pripovijetke iz ove zbirke, kročimo polako, ali sigurno, ravno prema biti koja će se otkriti u nekoj naizgled neprimjetnoj i nezanimljivoj sitnici. Čitateljima, potencijalnim mjesečarima, nudi se slika dječaka koji odlazi na grob oca poginulog prije njegova rođenja u Tati, prizori bolesti i umiranja u Kopreni, snova »nalik na vodu« u Zastorima, iznenadnih nestajanja sigurne svakidašnjice u pripovijetci Na dah. No uvijek, priče o kojima smo mogli čitati i na stranicama novina ili o njima čuti u usputnim prepričavanjima, u ovoj zbirci dobivaju posebnu dimenziju.