Arhiv tekstova

Krajem prošloga mjeseca, preciznije 29. ožujka, navršila je 140. obljetnica rođenja Isidora Ise Velikanovića, Šiđanina, Mitrovčanina, Zagrep-čanina, ili jednostavnije rečeno Srijemca rođenjem i uvjerenjem, jer i sam je pisao: »Danas živim u Zagrebu, ali duša mi čezne za Vinkovcima, gdje sam završio šokačku, graničarsku gimnaziju, i za Mitrovicom, gdje sam proveo najljepše dane života«.

Iso Velikanović, književnik, novinar, prevoditelj, izdavač i što sve ne, rođen je u Šidu 29. ožujka 1869. godine, a umro je u Zagrebu 21. kolovoza 1940. godine u 72. godini života. Kako je i sam pisao, u Šidu je rođen, tamo je pohađao i pučku školu, gimnaziju je pohađao u Vinkovcima, u Beču studirao medicinu, pa poslije i filozofiju, no, napušta oba studija i posvećuje se pisanju, prevoditeljstvu i novinarstvu. Sve do Prvog svjetskoga rata živio je u Mitrovici, a potom u Samoboru i Zagrebu, gdje je i pokopan na Mirogoju.

Prevoditeljska veličina

 

Bogata je bibliografija Ise Velikanovića. Javio se humorističkim epom »Otmica« (1901.), slijede pripovijetke »Zašto svijet nije propao« (1913.), »Novi pakao i druge humoreske« (1914.), »Srijemske priče« (1915.), »Žena, vrag i druge priče« (1924.), »Pjesme i pripovjesti«  (1939.). Pisao je i igrokaze – »Tulumović udaje kćer« (1895.), »Posvatovci« (1896.),  »Udovičin san« (1897.), »Knez od Ludije« (1908.), »Za božjim leđima« (1909.) i »Prosci«  (1914.). 

Autor je nekoliko rječnika: »Španjolski u 30 lekcija« (1928.), Španjolsko-hrvatski priručnik (1929.) i »Šta je šta« – stvarni hrvatski riječnik u slikama zajedno s Nikolom Andrićem. Autor je i nekoliko slikovnica za djecu, no, najplodniji je kao prevoditelj. Preveo je sabrana djela – Cervantesa, Tolstoja, Balzaca, Dostojevskog, Gogolja, Puškina, Ostrovskog, Turgenjeva, Zweiga, Heinea, Goethea, Senkiewicza, Maupassanta, Dickensa, Wildea, Poea, Tagoru, Moliera, Calderona, Shawa. Preveo je više od 300 djela s – ruskog, njemačkog, španjolskog, francuskog, engleskog, poljskog, češkog i talijanskog jezika. 

Tim povodom Ivan Goran Kovačić zabilježio je u eseju »Don Quijote hrvatske knjige« da je Velikanović poliglot i kozmopolit, književnik i domoljub, osebujna osoba obdarena velikim samoprijegorom, trudom, strpljivošću i kulturnom širinom kakvu mora posjedovati »onaj koji će u zlatnu čašu svog jezika pretočiti tuđe vino«. 

 

Odužili mu se Mitrovi-ca, Vinkovci i Hrvatska

 

Kada danas govorimo o Velikanoviću, moramo reći da su mu se odužili Vinkovci, koje je svojatao zbog šokačke gimnazije. Posvetili su mu znanstvenu sesiju, na kojoj je o životu i djelu Ise Velikanovića govorilo dvadesetak znanstvenika. Odužila mu se i Mitrovica, prije bi se moglo reći Mara Švel-Gamiršek, koja je tako nadahnuto pisala o Velikanoviću, pa čak locirala i kuću u kojoj je stanovao sa sestrom Anicom, jer Iso se nikada nije ženio. I Đorđe Stojšić, publicist iz Mitrovice, uvrstio je Isu, skupa s još 60-ak srijemskih Hrvata, u publikaciju novijega datuma »Znamenite ličnosti Srijema« 2003. godine. Odužila mu se i Republika Hrvatska 2005. godine, ustanovljenjem nagrade za najbolja ostvarenja u prevođenju književnih djela, koja nosi naziv Ise Velikanovića. 

Jedino ga Šiđani ignoriraju. Valjda mu nikada nisu oprostili humoresku naslovljenu »O jednom glasovitom Šarovu«, kojom se narugao Šiđanima da su u svatovima izjeli psa Šarova, pa od toga vremena Šiđane zovu Šarovima, a Šarov je redovit gost u svim šidskim svatovima, bio zvan ili nezvan. Razgovarao sam s nekolicinom Šiđana, starosjedilaca, i nitko mi nije mogao reći gdje je bila obiteljska kuća Velikanovića niti njihovo poveliko imanje, jer Iso je od djeda naslijedio 65 lanaca zemlje. Jedino se zna da je vinograd bio na potezu Brijest, u Gibaračkoj planini. Rekoše mi tek neodređeno, negdje u centru, gdje su bile kuće viđenijih Šiđana, slikara Šumanovića, ljekarnika Kozjaka, odvjetnika Purića. A kada nema kuće, nema ni spomen ploče niti bilo kog drugog znamena. Ali, rekli su mi kako onaj Šarov i nije šidski, već berkasovački, što samo svjedoči da ih i dan-danas prati priča »O jednom glasovitom Šarovu«.