10.04.2009
I ja sam Bunjevac
Jedan od zadataka Odseka za srpski jezik Centra za naučna istraživanja SANU jest i proučavanje jezika srpskih pisaca, najprije s jugoistoka Srbije, a onda i iz drugih kulturnih sredina. Ovaj projekt provodi se u suradnji Centra i njegovog Odseka za jezik i Univerziteta u Nišu. Odsek je pokrenuo znanstveno-istraživački projekt »Leksikološka proučavanja jugoistočne Srbije«, a jedan od smjerova proučavanja ide prema izradi općeg rječnika govora jugoistočne Srbije.
Zanimljivo je kako govori jugoistočne Srbije već dugo stoje u pozornosti srpske znanosti. Riječ je o lokalnim tipovima govora, a do sada je objavljeno više rječnika dijalekata s područja Vranja, Leskovca, Pirota, Crne Reke, Jablanice i Niša. Spomenuti projekt komplementaran je već postojećem projektu – Dijalektološka proučavanja srpskog jezičnog prostora, koji opet za svoj prioritet ima izradu Srpskog dijalektalnog atlasa.
Nakon južne priče o dijalektu, osvrnimo se malo i na sjevernu priču o dijalektu u Srbiji i obratimo pozornost na ikavski dijalekt. Ugledni lingvisti slažu se da je novoštokavski ikavski dijalekt, kojim govore Bunjevci, najrašireniji hrvatski dijalekt. Ovim dijalektom govori se u Dalmaciji, Lici, zapadnoj Hercegovini, srednjoj Bosni, a stižemo i do vojvođanskog i mađarskog dijela Bačke, gdje se također govori ovim dijalektom. Dakle, priča o ikavskom dijalektu čini se jednostavna, znanstveno potvrđena, ali što se kaže – pameti nikad dosta.
Što reći o »naučnom« skupu nazvanom Etnolingvistička i istorijska istraživanja o Bunjevcima, održanom koncem prošle godine u organizaciji Bunjevačkog nacionalnog vijeća i Matice srpske. Na ovom skupu je, među ostalima, bio nazočan i Zoran Kovačević uime novosadskog ogranka SANU. Na skupu se nastojalo definirati Bunjevce kao zasebnu nacionalnu skupinu, a u paketu ovakvih nastojanja ide i tvrdnja kako je ikavski dijalekt ustvari bunjevački »jezik«. Podsjetimo se ovom prigodom kako je Mađarska akademija znanosti iznijela stav da su Bunjevci dio hrvatske matice u Mađarskoj. Takav stav, među ostalim znanstvenim stavovima, rješava i problematiku »viška i manjka pameti« i jalova »znanstvena etnolingvistička istraživanja«. Treba li spomenuti, a izgleda da ponekad iznova treba, kako su već 1882. godine Bunjevci i Šokci sebe nazivali Hrvatima. Neupućeni do tog saznanja mogu doći ako pročitaju djelo Ivana Antunovića Razprava o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih u pogledu narodnom, vjerskom, umnom, građanskom i gospodarskom. Ili možda »za prvu pomoć« treba pogledati, čitati, služiti se i upoznati se s Rječnikom govora bačkih Hrvata dr. Ante Sekulića, jer je ovaj dijalektni rječnik pouzdan primjer vrsnoga leksikografskog rada.
Zbog navedenog, veoma je značajno održavanje manifestacije Dani Balinta Vujkova u Subotici u organizaciji Hrvatske čitaonice. Ova manifestacija međunarodne dimenzije posvećena je najvećem hrvatskom sakupljaču narodnog usmenog blaga, a u svome fokusu uvijek ima mjesto dijalekta u jeziku i književnosti u cilju čuvanja i afirmiranja ikavskog govora. Naravno, sve to govori i o povijesnim korijenima bunjevačkih Hrvata. I treba reći: kao što, primjerice, znamo da se suvremena dijalektalna poezija u Mađarskoj vezuje prije svega uz gradišćanske i pomurske Hrvate, tako znamo da se suvremena ikavska dijalektalna poezija i proza vezuje uz bačke Hrvate. Manifestacija Dani Balinta Vujkova ima pozitivan odjek kod stručnjaka raznih jezičnih disciplina i treba biti jedna od poveznica suradnje između hrvatske i srpske stručne javnosti. Vjerujem da je denacionalizacijsko politikanstvo Miloševićeva režima najzad smješteno u povijest beščašća, a kao i uvijek radujem se i ovogodišnjim Danima Balinta Vujkova, jer sam i ja Bunjevac.