Arhiv tekstova

Svjetska ekonomska kriza, najava Vladinih mjera štednje, novi aranžman s MMF-om, tečaj dinara i životni standard, najznačajnije su teme koje u posljednje vrijeme okupiraju pozornost građana. Potezi direktora središnje banke zbog toga se u medijima pozorno prate i komentiraju, a gotovo da nema dana da Radovan Jelašić nešto novo ne izjavi na tu temu. Za Hrvatsku riječ guverner Narodne banke Srbije odgovara na neka od pitanja koja u ovom trenutku predstavljaju veliku nepoznanicu za stanovnike zemlje u kojoj postojanje krize još uvijek nije i službeno priznato.

 

HR: Dinar je u posljednja četiri mjeseca oslabio dvadesetak posto. Je li domaća valuta sada stabilizirana na tečaju od 95 dinara za 1 euro?

Srbija je izabrala plivajući režim tečaja, a to znači da se tečaj dinara prema euru, time i prema ostalim valutama, formira na osnovi ponude i tražnje. Ako ostane postojeći obujam, kako ponude, tako i tražnje, može se očekivati da će se tečaj stabilizirati oko postojeće razine. Nakon što je dogovoren aranžman s Međunarodnim monetarnim fondom moguće je dodatno jačanje dinara, jer će se znatno povećati priljev deviza u Srbiju, a tražnja za devizama trebala bi opasti. Sredstvima MMF-a znatno je poboljšan rejting države.  

HR: Narodna banka Srbije gotovo svakodnevno reagira na međunarodnom bankarskom tržištu, radi čuvanja tečaja dinara. Može li to dugoročno imati i negativne posljedice na gospodarstvo Srbije?

Nivo tečaja dinara prema euru najbolji je »termometar« za sva dešavanja, kako u gospodarstvu, tako i u politici, i to ne samo na domaćem nego i na međunarodnom planu. Tečaj dinara je rezultat tih događanja, a ne neki planski cilj. Narodna banka Srbije u ožujku uopće nije prodavala devize na međubankarskom deviznom tržištu i tečaj je formiran isključivo na temelju slobodnog sučeljavanja ponude i tražnje. Slabljenje dinara prema euru je znak određenih poremećaja na deviznom tržistu izazvanih, prije svega, manjim priljevom a ne odljevom deviza, i na dugi rok Narodna banka Srbije na to ne može utjecati. Izlaz je u osiguravanju dodatnog priljeva deviza.

HR: Godinama se govori kako je dinar precijenjen, a to djeluje destimulativno na izvoz. Što mislite o tome?

Upravo događaji u posljednjih nekoliko mjeseci dokazuju kako tečaj dinara ne utječe značajnije na izvoz, budući da, neovisno o depresijaciji od blizu 23 posto za posljednjih 6 mjeseci, izvoz opada skoro u istoj mjeri kao i uvoz. Štoviše, isti ti izvoznici koji su još prije godinu dana tražili »stimulativni« tečaj, sada priželjkuju jači dinar, jer im je izloženost po osnovi kredita denominiranih u stranoj valuti veća od deviznih priljeva po osnovi izvoza.

HR: Na koji način će se svjetska financijska kriza odraziti na Srbiju i kakva opasnost prijeti tečaju dinara? 

Ekonomski sustav dnevno traži novu ravnotežnu razinu i to je reakcija ne samo na vanjske, nego i na unutarnje šokove. Uvjeren sam da je na dugi rok za našu državu mnogo bolji jedan fleksibilan režim tečaja u kojem se najprije tečaj prilagođava i tako omogućava sustavu da nađe potreban balans, pogotovo zato što su ostale politike naše države skoro potpuno nefleksibilne (politika cijena, fiskalna politika, plaće, mirovine itd.). Na dugi rok mnogo je opasnije ako se ni tečaj ne prilagođava, s obzirom da tako lako može doći do ozbiljnog narušavanja makroekonomske stabilnosti, prije svega u našoj regiji. 

HR: Rekli ste kako će poslije novog aranžmana s Međunarodnim monetarnim fondom i rebalansom proračuna doći do smanjenja mirovina i plaća, ali s Vašom izjavom tada se nisu složili predstavnici Vlade. Možete li nam to prokomentirati?

Država mora smanjiti troškove kako bi ih mogla financirati sa smanjenim prihodima. Budući da na plaće, mirovine i socijalne transfere otpada blizu 80 posto proračunskih izdataka, teško se mogu zaobići te dvije kategorije i da se na drugoj strani nađu dovoljne uštede. Tim prije što je financiranje inoobveza iz proračuna i dalje prioritet i što se nikako ne bi trebale smanjiti kapitalne investicije. 

Ako, pak, država ne uskladi umanjene prihode s rashodima, to će uraditi tečaj, a zatim i inflacija, ali u tom slučaju će prilagođavanje biti stihijsko i s znatno negativnijim posljedicama.

HR: Tko će snositi teret inflacije i kako će ona utjecati na plaće i mirovine?

Inflacija je dodatni porez koji pogađa sve građane i Vlada bi trebala učiniti sve da njena razina bude što manja. Upravo zato, katkad »manje, znači više«, odnosno umanjene plaće i mirovine, ukoliko zadrže svoju kupovnu moć, mogu značiti puno više nego inflatorne plaće i mirovine bez ikakve kupovne moći. 

HR: S obzirom na postojeću situaciju, koji će za Vas biti najveći izazov u dolazećem razdoblju i kako se guverner Narodne banke može boriti protiv svjetske krize?

Stabilnost cijena i stabilnost financijskog sektora bit će ključni izazov u budućem razdoblju. Teško da se Narodna banka Srbije, ili pak Vlada Republike Srbije, mogu same obračunati sa svjetskom ekonomskom krizom – mi efekte možemo samo ublažiti. Za pravi gospodarski rast potrebno je da razvijene zemlje svijeta, kao i zemlje iz našeg okruženja, prije svega najveći uvoznici robe iz Srbije, pronađu lijek protiv krize, pa tek onda može doći do poboljšanja.

HR: U kakvoj se poziciji nalaze banke u Srbiji i hoće li sve one opstati u uvjetima krize?

Visok nivo kapitalne adekvatnosti i likvidnosti jamstvo su da, ne samo klijenti banke, nego i njihov supervizor, odnosno Narodna banka Srbije, mogu mirno spavati. To, međutim, nikako ne znači da će kredita biti toliko koliko i do sada i da se same banke neće sučeljavati sa značajnim izazovima.

HR: Kakav savjet možete pružiti građanima, kao njihov osobni odgovor na svjetsku krizu?

Savjetovao bih građane da se po mogućnosti dodatno ne zadužuju. Ukoliko imaju neku ušteđevinu da je pokušaju sačuvati, pa čak i uvećati uz atraktivnu kamatu. Kako cijene akcija, kao i cijene nekretnina nisu jednosmjerna ulica, pričekati ponekad ujedno znači i uštedjeti. 

HR: Rođeni ste u Mađarskoj i odrastali u Santovu, na granici sa Srbijom. Ispričajte nam Vaš životni put od djetinjstva do mjesta guvernera.

Reći ću vam samo ukratko. Poslije srpsko-hrvatske osnovne škole gimnaziju sam završio u Budimpešti, također dvojezičnu. Uslijedio je Ekonomski fakultet u Beogradu, pa poslijediplomski studij u Chikagu (SAD). Budući da nisam imao dovoljno novca za taj studij, stanovao sam u mađarskoj katoličkoj crkvi sv. Stjepana u Chikagu, gdje su mi pomogli predivni ljudi, uključujući i neke Švabe (volksdeutschere), koji su prije pola desetljeća napustili moje selo. Prvi poslodavac bio mi je Deusche bank u Frankfurtu, a poslje sam još oko 18 mjeseci radio u konzultanskoj kući »McKinsey«, opet u Frankfurtu. U Beograd sam ponovno stigao u listopadu 2000. godine. Državljanstvo sam dobio krajem prosinca i neposredno poslje toga postao viceguverner Narodne banke Srbije. Za guvernera sam izabran u veljači 2004. godine, a rujna 2007. sam reizabran na dodatni mandat od 5 godina.

HR: Zbog čega ste došli u Srbiju?

Ni trenutak nisam razmišljao, s obzirom da sam znao kako mi je poslije petolistopadskih promjena mjesto ovdje i da želim biti dio tranzicijskog procesa kroz koji Srbija mora proći. Naravno, bilo je tu mnogih izazova...

HR: Stignete li pokraj svih obveza posjetiti rodni kraj i koga još imate u Santovu?

Naravno, roditelji mi još uvijek žive u mom Santovu, gdje i dan-danas, kad prošećem, znam točno kome treba reći Hvaljen Isus, kome Jó napot kivánok, a kome, pak, Dobar dan. Ali, ljudi stare i ove godine sam, nažalost, već dva puta morao ići u Santovo, ne da bih samo posjetio roditelje, već zbog sprovoda rođaka i susjeda.

HR: Imate tri sina. Hoće li neki od njih krenuti Vašim stopama?

Važno je da dobro uče, poslije toga da savjesno rade, dakle, da daju sve od sebe, a sve ostalo će već doći samo po sebi. Kako bi to Balašević rekao: »Al‘ netko to od gore vidi sve«.