Arhiv tekstova

»Tvrtke u Općini Apatin, u kojima je kruh zarađivao veliki broj Sonćana, godinama ne rade. Supruga Anđelka i ja bili smo djelatnici u tvornici obuće ‘Luksor’ u Apatinu, prije toga sam radio u poljodjelstvu, u ROP ‘Sonta’. Ratne godine načele su sve, a poratna kriza, u većini uvjetovana bitnim smanjenjem tržišta, poput mnogih poduzeća, zahvatila je i naš ‘Luksor’. S radom smo prestali 2000. godine, iako smo status uposlenika imali sve do 2006. Normalno, plaće nismo dobivali, pa smo tako pokušavali na sve načine osigurati sredstva za golu egzistenciju. Radili smo u ‘Makomu’, radili smo sezonske poslove u poljodjelstvu, no, sve je to bilo neizvjesno. Sin Ivica je pohađao srednju poljoprivrednu školu u Somboru, roditelji su živjeli od očeve nevelike mirovine, tako da smo bili prinuđeni na razmišljanje o traženju izvora dugoročnije egzistencije. Prelomili smo i otisnuli se, na početku smo mislili u neizvjesnost, u Istru, gdje supruga ima blisku rodbinu. Naviknuti i na najteže poslove, lako smo se snašli u povrtlarstvu. Primanjima smo zadovoljni, a po svršetku škole na radu u Hrvatskoj pridružio nam se i sin Ivica. Mnogi mladići njegove struke godinama su na tržištu rada. U njegovim razmišljanjima za takvu kombinaciju nema mjesta, a svi planovi vezani su mu uz Hrvatsku, o povratku u Sontu niti ne razmišlja«, priča nam 47-godišnji Stevan Mihaljev, jedan od onih koji su egzistenciju osigurali radom u matičnoj domovini. 

Supruga Anđelka, mnogima poznata po oslikavanju uskrsnih jaja, dijeli razmišljanja supruga i sina. 

»U početku mi je bilo teško. Za Sontu, za našu bogatu kulturološku tradiciju, tješnje sam vezana od supruga. Sebe sam našla u radu u likovnoj sekciji ‘Šokadije’, a kako sam veliki emotivac, jednostavno sam patila za svim što sam ostavila. No, moramo biti realni i razmišljati o budućnosti. Ne možemo se tamo nadati nikakvom uposlenju, svi nas smatraju prestarima za zasnivanje radnoga odnosa, a o mirovini niti ne razmišljamo, za nju smo, opet, premladi. U Poreču smo ‘pustili korijenje’, sin Ivica sada radi s nama. U rodnom kraju u dogledno vrijeme nikako ne može razmišljati o uposlenju u struci, a u Istri su zanimanja njegovog profila tražena. Zbog toga i mislim da nam je tamo i budućnost«, kaže Anđelka.

 

Plaće i po šest puta 

veće

 

Obitelj Mihaljev nije izoliran slučaj. Veliki broj mladih izlaz traži u odlasku na sezonske poslove u zemlje okruženja, pa i dalje. 

»Za životni poziv pripremao sam se u kovinarskom školskom centru u Apatinu«, kaže jedan od sezonaca, 24-godišnji Mario Zvonar. »No, kako sam na vrijeme procijenio perspektivu upošljavanja, ne samo u Sonti, nego i u obližnjim gradovima Apatinu i Somboru, rano sam se opredijelio za odlazak na sezonske poslove u Njemačku. Počeo sam raditi u povrtlarstvu, danas radim u radionici za održavanje poljodjelske mehanizacije. Odem na dva do tri mjeseca, napravim malu stanku, pa opet. Primanjima sam zadovoljan, za dva mjeseca donesem više od godišnje plaće rijetkih sretnika među mojim vršnjacima koji su se uopće i uspjeli negdje uposliti. Sam sebi uplaćujem mirovinsko osiguranje, tako da mi nitko ne može prigovoriti kako ne mislim na starost. No, tu je u mojoj generaciji, a osobito među starijima od mene, prisutan još jedan problem s dalekosežnim posljedicama. Veliki je broj onih koji su već prešli i tridesetu, a nisu zasnovali obitelj. Svi nam samo govore o starenju sela, o katastrofalnom padu nataliteta, a nitko ne poduzima konkretne mjere kojima bi nas uopće i zadržao u sredinama u kojima smo rođeni. Kako da i zasnivam obitelj, kad se i sam pitam koliku nam sigurnost za budućnost pružaju sezonski poslovi? Što ukoliko nas netko ostavi i bez njih? Svjestan sam da sam u najboljim godinama za stvaranje potomstva, ali svjestan sam i kako je kod nas za to potrebna jako dobra materijalna osnova, a prije svega, jedinu sigurnost pružalo bi mi stalno uposlenje i redovita primanja. Komuniciram i s onima koji idu na rad u Njemačku ili Italiju, ali i s onima koji su se opredijelili za Hrvatsku, Sloveniju, Mađarsku. Većina njih namjerava iskoristiti prvu priliku za rješavanje profesionalnog statusa na dulje vrijeme u sredinama gdje sada odlaze sezonski, tako da niti ne pomišljaju na povratak i ostanak u Sonti. Sva njihova razmišljanja su slična mojima, svi oni perspektivu vide vani«. 

U sljedećoj sezoni mnogi Sonćani radnu perspektivu vide u porečkoj »Agrolaguni«. Jedan od njih je i predsjednik mjesnog odbora Mladeži DSHV-a Sonta Ivan Barun. 

»Apsolvent sam Više tehničke škole u Novom Sadu«, kaže Ivan Barun. »Zbog teške gospodarske situacije u Sonti roditelji nisu u stanju istodobno snositi troškove studiranja za mene i mlađu sestru. Kako sam pri kraju studija, a perspektiva za upošljavanje u Sonti ili bližoj okolici nije nikakva, riješio sam otići u Poreč na sezonski rad, po informacijama prijatelja, za naše pojmove relativno dobro plaćen. Ukoliko mi se ukaže prilika za trajnije uposlenje u struci, rado bih tamo i ostao. Ovdje, jednostavno, ne vidim nikakve pokazatelje koji bi nagovještavali boljitak u nekoj bliskoj budućnosti, tako da ne vidim ni neku svoju profesionalnu perspektivu. A iznad svega, želio bih raditi posao koji volim i za koji se zbog toga i obrazujem. Ne bih želio, kad dođe vrijeme za zasnivanje obitelji, razmišljati o materijalnom stanju, ne bih želio razmišljati hoće li od roditeljskih plaća biti kruha za mene i suprugu, a prije svega, ne bih nikada želio razmišljati na temu jesu li djeca luksuz ili...«. 

 

Problematične 

privatizacije

 

Ovo su samo neke od ljudskih sudbina u maloj Sonti, zahvaćenoj velikom gospodarskom krizom. Većina Sonćana, oduvijek poznati kao vrijedni ljudi i dobri stručnjaci gdje god da su radili, danas preživljava iznimno teška vremena. Poljoprivreda, koja je bila okosnica razvoja sela, u teškom je stanju. Bivši kombinat, ROP »Sonta«, privatiziran je, pa je ugovor o prodaji od strane Agencije za privatizaciju raskinut, a poduzeće je u stečaju, bez ikakvih izgleda za oporavak. Nekadašnji PIK, kasnije DD »Mladi borac«, kupio je kontroverzni biznismen Mile Jerković. Ugovor o prodaji raskinut je 1. travnja, predstojeća analiza pokazat će koliko je imovine »nestalo«, 35 preostalih djelatnika sa zebnjom očekuje posljedice i sutrašnjicu. Biznismen Mile Jerković kupio je i »Mlinpek«, realna su očekivanja da će, možda već i tijekom ovog tjedna, Agencija za privatizaciju raskinuti i ovaj ugovor. Djelatnicima »Mladog borca« i »Mlinpeka« posljednje su plaće isplaćene za prosinac 2008. godine. 

Jesenas, početkom listopada, prestalo je s radom još jedno privatno poduzeće u Sonti. U »Macomu«, poduzeću za proizvodnju drvene ambalaže, bilo je uposleno oko 180 djelatnika, od toga 35 na neodređeno vrijeme, ostali, pučki rečeno, »na crno«. Iako su, bar djelatnici koji su bili u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, imali pravo na isplatu u visini 60 posto prosječne plaće u sljedećih šest mjeseci, nisu dobili niti dinara. Proizvodne hale su ispražnjene, strojevi odvezeni, djelatnici ostavljeni na milost i nemilost teškim vremenima. Trenutačno u Sonti, sa svojih osamdesetak djelatnika, radi još jedino tekstilno poduzeće »Apo fashion system«. Prosjek plaća je dvjestotinjak eura, ali su bar isplate, istina uz kašnjenja od desetak dana, redovite. Uposlenika u trgovinama i ugostiteljskim objektima je zanemariv broj, isto tako s minimalnim primanjima. 

Privatni sektor u području poljogospodarstva u velikoj je krizi. Najveći broj sonćanskih kućanstava posjeduje svega po nekoliko jutara obradive zemlje, a bez ikakve je mehanizacije. Njima svoj danak uzimaju oni koji im pružaju usluge obrade i koji, ustvari, jedini i imaju stvarnu zaradu od poslova vezanih uz poljogospodarstvo. Nove norme i novi odnosi u ovoj oblasti još su u povoju, a nesređeno tržište ide na ruku samo nakupcima i prekupcima ratarskih, povrtlarskih, stočarskih i peradarskih proizvoda. Sitni posjed izumire, prošla su vremena u kojima se prilično lagodno živjelo od proizvodnje žitarica na njivama površine do 15-ak hektara. Zastarjela mehanizacija, visoke cijene repromaterijala, gnojiva i zaštitnih sredstava, a prije svega neizvjesnost u svezi s mogućnostima prodaje proizvedenoga općenito, da ne govorimo i o nestabilnim otkupnim cijenama, doveli su sitnoposjednike u bezizlaznu situaciju. Time se začarani krug u Sonti zatvara i tjera Sonćane na traženje bilo kakvog izvora zarade. 

Poput dara s neba prihvaćen je odlazak na sezonske poslove u Njemačku, Italiju, Hrvatsku, a povremeno u Sloveniju i Mađarsku. Aranžman s »Agrolagunom« omogućio je velikom broju poglavito mlađih osoba odlazak iz Sonte, odlazak trbuhom za kruhom. Nisu otišli samo pojedinci, put Istre su se otisnule i cijele obitelji. Ne samo u »Agrolaguni«, mnogi Sonćani rade kod većeg broja povrtlara, ali isto tako i u ugostiteljstvu, pa i u drugim granama gospodarstva u Istri. Tako mnogi Poreč nazivaju Malom Sontom. 

Kratkoročno gledano, problem neuposlenosti na ovaj način relativno je povoljno riješen, veliki broj mladih nije ostao bez kruha. S druge strane, ukoliko gledamo bar desetak godina unaprijed, pogubno za Sontu je to, što većina onih koji na ove poslove odlaze, pokušavaju riješiti svoj status u novoj sredini dugoročnije, bez namjere da se u rodnu Sontu i vrate. Na taj način samo ubrzavaju proces starenja sela, ali jednako tako i proces reprodukcije preseljavaju na druge prostore, rapidno smanjujući natalitet starosjedilačke populacije u Sonti. Stoga i nije potrebno postaviti pitanje: »Zar je svega 15 malih Šokaca Hrvata upisano u prvi razred školske 2008./2009. godine?«