Sin valpovačkog čizmara Matija Petar Katančić rođen je 1750. godine. Osnovno je obrazovanje stekao u rodnome gradu, a nastavio u Pečuhu, Budimu i Baji. U Baču ja završio franjevački novicijat, a teološki i filozofski studij u Osijeku. Kao gimnazijski je profesor služio u Osijeku i Zagrebu, a kao sveučilišni u Budimu. Predavao je arheologiju, numizmatiku, filologiju i povijest. Bavio se znanstvenim istraživanjem starih rimskih spomenika, a osobito je gorljivo proučavao hrvatsku povijest braneći tezu da su Hrvati autohtoni na svome tlu jer su i stari Iliri bili Hrvati (In veterem Croatorum patriam indigatio psihologica, Zagreb, 1790.). Čitavoga života zaokupljao ga je znanstveni rad, a književnošću se intenzivnije bavio samo u mlađim danima. U književnosti je osobito značajna njegova dvojezična zbirka hrvatskih i latinskih pjesama Fructus auctumnales (Jesenji plodovi, 1791.). Na pjesnički razvoj i nastanak dvojezične zbirke hrvatskih i latinskih stihova utjecao je Katančićev boravak na sveučilištu u Budimu. U tadašnjoj se mađarskoj književnost osjećao utjecaj klasicizma koji je posebice vidljiv među pjesnicima koji dolaze iz svećeničkih redova. Pjesme pisane hrvatskim jezikom najčešće su imitacije starih pjesnika pisane klasičnim metrom. Dio pjesama pisan je stihom narodne pjesme, stoga za Katančića možemo reći da je jednim dijelom svoga opusa klasicist, a drugim najavljuje duh predromantizma. Protivi se Relkoviću, prema kojemu su kolo i drugi narodni plesovi ostatci iz turskih vremena, svojom polemičkom pjesmom Satir od kola sudi uspostavljajući kontinuitet kola i svirke s davnim vremenom slavenskih predaka.
Na hrvatski je jezik preveo Sveto pismo koje je objavljeno nakon njegove smrti u Budimu 1831. godine. Bio je to, nakon protestantskih, prvi objavljeni prijevod na hrvatski jezik. Katančić je bio mišljenja da je od svih naših govora najljepši bosanski te je, kako sam kaže, preveo Sveto pismu u »jezik slavno ilirički izgovora bosanskoga«. U rukopisu mu je sačuvan veliki rječnik Etymologicon Illyricum i poetička rasprava De poesi illyrica libellus ad leges aestheticae exactus u kojima sabire riječi i primjere hrvatskih pisaca te raspravlja o pjesništvu, posebice o starijim i novijim pjesnicima.
Zbog slaba je zdravlja rano umirovljen (1800.). Vrijeme je provodio u samostanu baveći se znanstvenim radom i prevodeći Sveto pismo. Umro je u franjevačkome samostanu u Budimu 1825. godine.
