Arhiv tekstova

Novi roman Marinka Koščeca za uvodni citat uzima riječi najtužnijeg mizantropa XX. stoljeća, Emila Ciorana: »Naše djelovanje proistječe iz nesvjesne sklonosti da se smatramo središtem, razlogom i krajnjim postignućem vremena. Naši nagoni i naša oholost pretvaraju u planetu česticu mesa i svijesti što nas čini. Kada bismo pravomjerno poimali svoj položaj u svijetu, kada bi uspoređivanje bilo nerazdvojivo od življenja, otkriće neizmjerne sitnosti našeg postojanja bi nas zgazilo«.

»Centimetar od sreće«, peti Koščecov roman, kompleksan je, snažan i tjeskoban. Sve nijanse crnila su tu. Srećom, razblažene dobrom dozom ljekovitog crnog humora, kojim nas autor majstorski vodi kroz toliki pesimizam. 

 

Drame vlastite provizornosti

 

U prvom dijelu romana upoznajemo četiri lika iz istočnih zemalja na poslijediplomskim studijima negdje na zapadu, dok se u drugom dijelu pripovijeda o njihovom povratku u matične zemlje, gdje doživljavaju degradaciju vlastitih identiteta. Prizori ljudskog i društvenog propadanja, nevjerojatni obrati u životima njegovih likova – Rola, Kixa, Maše i Taše – njihovi krhki identiteti, skaradni postupci, seksualna i ljudska zastranjenja, začinjeni su pripovjedačevim sarkazmom, koji ponekad zvuči gotovo demonski.

Kroz njihove sudbine autor nam nudi apokaliptičnu sliku svijeta koja počinje u Parizu 1990. a završava nekih tridesetak godina kasnije. »Kroz stampedo slika iz života glavnih likova roman korača kroz sva opća mjesta naše svakidašnjice i bliske nam budućnosti – konzumerizam, zagađenje, ekologiju, trgovinu ljudima, pornografiju, otuđenje, genetsku modifikaciju, glad, ptičju gripu, farmakologiju, korporativnu etiku...« 

A, evo što je o romanu rekao sam autor: 

»Svatko će za sebe prosuditi koliko je to uspjelo, ali ova knjiga je dvostruko naciljana: i na precizan kronotopski kontekst, i na neke dimenzije postojanja koje s njim nemaju veze. A jedno i drugo trebao bi povezivati pojam tranzicije. U prvom smislu, on ne fokusira samo našu nacionalnu i geografsku zajednicu, nego obuhvaća širok spektar transgraničnih pojava; pokušao sam naglasiti ključne momente tog masovnog tranzicijskog procesa, i zamisliti kamo nas vode. U drugom smislu, nastojao sam razmišljati o ljudskom životu kao neprekidnoj tranziciji – iz ničega u ništa. O pojedinačnim dramama koje svi živimo iz dana u dan, neovisno o vremenu i mjestu, dramama vlastite provizornosti«.

 

Negativna utopija

 

Kad se govori o Marinku Koščecu često se priziva i ime nekih popularnih stranih autora. Tema i ove knjige donekle je Houellebecqovska – negativna utopija u bliskoj nam budućnosti. Apokalipsa je u tolikoj mjeri zamisliva da je zbog toga stravična. Autor i sam kaže kako je  »roman krcat aluzijama, što otvorenim što skrivenim, na razne knjige, filmove i drugo, uključujući one autore koje zaista smatram svojim učiteljima. Ali njih će svatko tražiti i dodavati im vlastite, ovisno o zainteresiranosti, a presudnim mi se čini ipak kako knjiga funkcionira na primarnoj razini: živi li tekst, ostvaruje li emotivni kontakt s čitateljem«. 

Odgovarajući na konstataciju da novim romanom podbada čitatelja svim mogućim zlima suvremenog svijeta, autor je pojasnio: 

»Meni je doista stalo da čitatelju pobudim neke osjećaje, makar revolt. Zapravo bih volio da osjeti revoltiranost podjednaku mojoj, ma koliko ona bila uzaludna. Ne tvrdim da je slika svijeta koju ovaj roman donosi istinita. Nastojao sam u njemu otisnuti kako vidim svijet, ono što mi se činilo potrebnim pokazati. Pritom ne izbjegavajući prenaglašavanje, pretjerivanje, ako je tekst to zahtijevao. A sve s nadom da će se i netko drugi u tome prepoznati. Da ću ga dotaknuti u neka osjetljiva mjesta«.   

Ovim je romanom Marinko Koščec potvrdio kako ide u red najzanimljivijih suvremenih pisaca. Svaki susret s njegovim knjigama rijetko će koga ostaviti ravnodušnim, a način na koji promišlja o svijetu i ljudima, životu i ispraznosti naše suvremenosti, pretvara čitanje u događaj kojim bi se moglo suprotstaviti besmislu. Autor je to koji je u stanju zaokupiti nas posve, podarivši nam pri tom užitak čitanja kako to mogu samo rijetki, istinski majstori pera. Njegov je odnos prema spisateljskom zadatku u suvremenom svijetu iskren i proživljen,  odbacujući pri tom svaku pomisao na podilaženje širokim masama i težnju prema senzacionalizmu dostojnom medijske eksponiranosti. »Centimetru sreće« to, srećom, nije niti potrebno, jer ovaj će roman sam pronaći put do svojih čitatelja.