Arhiv tekstova

Nedavno je Đuro Lončar, umirovljeni magistar ekonomskih znanosti i veliki kolekcionar umjetničkog blaga sa subotičkih prostora, Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata darovao golemi dio svoje bibliografije u kojoj su pohranjene brojne knjige i kulturna građa, koja se tematski bavi životom ovdašnjih Hrvata Bunjevaca.

»Oduvijek sam želio doći živjeti u Suboticu, jer smo je uvijek vidjeli kao simpatičan grad i mjesto kojem svi mi iz ostalih krajeva sjeverne Bačke najčešće gravitiramo, i to sam i učinio 1956. godine nakon završetka studija na Ekonomskom fakultetu u Beogradu. Prvo zaposlenje u gradu dobio sam u Sreskom savezu, zatim sam prešao u »Zorku«, ali sam nakon dvije godine dobio ponudu za nastavak poslijediplomskog studija, prihvatio je i sljedeće dvije godine opet odlazim u Beograd. Bio je to prvi poslijediplomski studij u tadašnjoj Jugoslaviji 1960. godine, a njegovo usmjerenje odnosilo se na problem ekonomije poduzeća«, započinje priču Đuro Lončar o danas već pomalo davnim vremenima znanstvenog usavršavanja i konačnog doseljavanja u Suboticu, gdje živi već gotovo pola stoljeća.

 

Prva generacija na Ekonomskom 

fakultetu u Subotici

 

Zbog svoje akademske poslijediplomske naobrazbe Đuro Lončar je po formiranju Ekonomskog fakulteta u Subotici dobio zaposlenje u prvoj generaciji stručnjaka koji su radili u ovoj Visokoškolskoj instituciji.

»U ono vrijeme postojao je Zavod za intelektualne usluge na čijem se čelu nalazio Bolto Milanković, preko kojeg sam i bio, s nekoliko kolega, upućen na poslijediplomski studij i nakon završetka magistrature trebao sam nastaviti raditi tamo, ali budući da je došlo do formiranja visokoškolske ustanove u Subotici, umjesto u Zavodu, zaposlio sam se na Ekonomskom fakultetu. Isprva sam predavao predmet organizacija poduzeća, a potom i znanost o radu i organizaciji. Nažalost, nisam doktorirao, pa nisam mogao dobiti i profesuru, nego sam do kraja radnog vijeka radio kao asistent i stručni suradnik«.

 

Mirovina i početak novih 

životnih zanimanja

 

Najveći dio radnih godina svoga života Lončar je proveo na  Ekonomskom fakultetu u Subotici – od 1962. sve do 1990. godine, kada je i otišao u prijevremenu mirovinu. Prekidanjem radnog odnosa započinje posve nova etapa u njegovu životu, razdoblje u kojemu znanstvena interesiranja zamjenjuje kolekcionarskom pasijom prema kulturno-umjetničkim sferama javnog života.

»Mnogi se ljudi nakon odlaska u mirovinu na neki način izgube i jednostavno ne znaju što bi sa samim sobom, dok kod mene nije bio taj slučaj. Cijeloga sam svog radnog vijeka, osim rada na fakultetu, puno radio i u praksi, osobito na velikim projektima koji su bili realizirani s velikim gospodarskim gigantima u pokrajini, i jednostavno sam bio naviknut na određenu vrstu akcije. Odlaskom u mirovinu, poslovnu »akciju« odlučio sam zamijeniti kolekcionarskom aktivnošću, ponajprije što sam još od malih nogu imao afiniteta prema hrvatsko-bunjevačkoj literaturi, počevši od ‘Subotičke danice’ koju su moji roditelji oduvijek kupovali i koju sam s zanimanjem čitao. Žao mi je samo što još u to vrijeme nisam odlučio sakupljati vrijedne stare knjige i kulturnu građu, kojih je tada bilo u izobilju, jer bi zasigurno moja kolekcija bila još bogatija i zanimljivija potencijalnim budućim korisnicima. No, puni angažman u ovoj svojoj drugoj životnoj pasiji započeo sam intenzivno početkom devedesetih i kontinuirano se njome bavim sve do danas«, pojašnjava Đuro Lončar svoju dugogodišnju privrženost kolekcionarskoj aktivnosti.

 

Ljubav prema likovnoj umjetnosti

 

Zidovi stana u kojemu živi prekriveni su brojnim platnima poznatijih i manje poznatih subotičkih slikara, tematskog usmjerenja koje je odabrao za svoju likovnu kolekciju.

»Žao mi je što sam veći dio godina svog života imao predrasudu kako je sakupljanje slika ipak skupa ‘zanimacija’, jer sam mogao doći do još većeg broja likovnih djela, a kada sam se počeo aktivnije baviti kolekcionarstvom uvidio sam kako se uvijek, ovisno o trenutačnim cijenama i situaciji, može nabaviti vrijedna slika«.

  

Bibliografija

 

Najznačajniji dio njegova kolekcionarskog opusa ipak predstavlja opsežna bibliografija, marljivo sakupljana više od dvadeset godina, koju je nedavno poklonio Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata u Subotici.

»Veliku pomoć u prikupljanju građe imao sam u Grgi Bačliji i Ljudevitu Vujkoviću Lamiću, također strastvenim kolekcionarima, koji su mi često nabavljali brojne knjige i ostale pisane materijale za moju zbirku. Počeo sam redovito odlaziti na kolekcionarske sastanke, prikupljati materijal i popunjavati bibliografiju koja je po svom obujmu uveliko počela premašivati prostor u mom stanu. Iskreno govoreći, uvijek me je vodilo veliko zadovoljstvo u svojevrsnom kolekcionarskom zanosu i radosti pronalaženja i ‘dobivanja’ u vlasništvo određene knjige ili materijala. A, kako sam sve što bih nabavio morao i pročitati, tu je dolazilo do dodatnog uživanja u cijeloj mojoj kolekcionarskoj priči. U želji da i drugi, koje zanima prošlost Hrvata na ovim prostorima, imaju priliku pročitati, informirati se i saznati nešto više, darivao sam svoju bibliografiju Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata«, zaključio je razgovor Đuro Lončar, vrijedni sakupljač pisanog narodnog blaga.