Arhiv tekstova

Ni skoro desetljeće nakon društvenih promjena Srbija ne zna na koju bi stranu: naprijed ili nazad; u Europu ili Rusiju?

Ovu misao – koju je na prošlotjednoj tribini u amfiteatru Otvorenog sveučilišta u Subotici uoči prikazivanja dokumentarnog filma o atentatu na dr. Zorana Đinđića izrekla predsjednica Političkog vijeća Liberalno-demokratske partije Vesna Pešić – potpisao bi vjerojatno svatko u ovoj zemlji. Problem je, međutim, u tomu što je broj jednih i drugih u Srbiji podjednak, te je otuda valjda i snaga guranja i vučenja gotovo jednaka ravnopravnim takmacima u povlačenju konopa.

Nije Vesna Pešić, osim konstatiranja činjenica i nabrajanja brojnih anomalija  u društvu, nikomu na tribini mogla dati zadovoljavajući odgovor na upit: kako tamo – zna se kamo? Taj put, kako je navela, započeo je – i to ubrzano – pokojni premijer i upravo to ga je stajalo glave, a Srbiju stabilnosti. Od tada... pa valjda ne treba objašnjavati: svakoga dana novo ponavljanje stare priče; priče koja se uvlači pod kožu i valjda stoga i fizički osjeti.

Govorila je Vesna Pešić na tribini više od sata o ekonomskim prilikama u zemlji, o našoj vanjskoj politici s posebnim naglaskom na originalnog ministra, o koalicijskim ustupcima koji se prave s onima bez kojih se nije moglo na vlast, o lijepim manirama u »najvišem predstavničkom domu« i o talačkom odnosu političara prema biznismenima. Govorila je, dakle, o stvarima o kojima se ovdje, bez konačnog odgovora, raspreda već dva desetljeća.

Ono o čemu nije govorila ostavili smo za čitatelje Hrvatske riječi, s nadom da će, ne toliko tema koliko sama misao, ipak ostati dovoljno svježa i nakon toliko godina ponavljanja.

Smatrate li da će nakon skupštinskog usvajanja Zakon o zabrani diskriminacije zaživjeti u praksi?

Takvi zakoni nikada nisu zaživjeli u praksi zato što je vrlo teško ostvariti da žene, invalidi, homoseksualci i druge ugrožene kategorije stanovništva ne budu diskriminirani. Međutim, jako je dobro da se u Srbiji donese jedan takav zakon kako bi se podigla svijest o toleranciji, kao i svijest o tome da nitko ne smije biti diskriminiran. Kada se ta svijest javi i kada u državi postoji Zakon o zabrani diskrmininacije, onda i društvo polako počinje napredovati prema jednom tolerantnom stanju u kojem se svi ljudi mogu osećati slobodnim.

Kod nas je i Ustavom zagarantirana sloboda vjere, pa država ipak rijetko reagira na diskriminaciju prema malim vjerskim zajednicama, tzv. sektama, baš kao što su i pojedini pripadnici nacionalnih manjina, napose u »rizičnim danima« poput obljetnica ili utakmica, nerijetko predmet napada. Kako tumačite ove pojave?

Ne bih to sve vezivala za vlast ili državu. Kada jer riječ o vjerskim zajednicama, već sama ideja da ovdje postoje neke tradicionalne crkve, na čelu sa Srpskom pravoslavnom, pa Katoličkom crkvom, islamskom i židovskom zajednicom, a da postoje neke druge koje nisu tradicionalne – to je već jedna vrsta diskriminacije, jer jedne imaju većeg značaja i utjecaja u odnosu na druge. To, dakle, nema puno veze s državom nego s dominacijom Srpske pravoslavne crkve, koja ni drugim pravoslavnim crkvama poput Rumunjske ili Crnogorske ne dopušta postojanje. Nažalost, to je jedna vrsta povlaštene državne crkve, ali to je više pitanje za njih a ne za mene. Što se nacionalnih manjina tiče, mislim da je ipak napravljen korak naprijed zbog toga što je o njihovom položaju samo do prije nekoliko godina raspravljao i Europski parlament. Mislim da na sam Ustav i Zakon o zabrani diskriminacije nema većih zamjerki kada je riječ o nacionalnim manjinama. Praksa, nažalost, to s vremena na vrijeme demantira, osobito kada je riječ o Albancima u Srbiji koji se zbog Kosova uvijek prikazuju u negativnom kontekstu. Kada je riječ o Hrvatima, ne znam koliko su sada diskriminirani, ali je činjenica da su to bili za vrijeme Miloševića devedesetih godina. Nadam se da danas ipak nije takva situacija i da zbog politike države moraju napuštati svoje domove. Ali, ako takvi slučajevi i postoje, onda je to stvar svakog državnog tijela, grada ili općine, nevladine organizacije i pojedinca da se s njima suočava i da se protiv toga bori.

Statut Vojvodine dugo je već predmet oštre podijeljenosti u državi. Liga socijaldemokrata Vojvodine, s jedne strane, o Statutu govori kao još jednoj uvredi koja stanovnicima Vojvodine ne daje ni minimalna prava dok se, s druge strane, isti taj Statut doživljava kao prvi korak na putu odcjepljenja Vojvodine od Srije. Kakav je stav stranke kojoj pripadate glede ovog pravnog akta?

Mislim da je sve od samog početka rađeno pogrešno, baš kao što je to bilo i s Ustavom u kom nema ništa o Vojvodini. Primjera radi, mi smo 29. prosinca 2007. donijeli Zakon o lokalnoj samoupravi i teritorijalnoj organizaciji, a sada imamo neriješen jedan podzakonski akt u kom piše kako se ne može mijenjati teritorij Vojvodine. Nažalost, to je već sve Ustavom tako uređeno da se tu ne može puno toga uraditi. Ali, to je stvar onih koji su ga donijeli, jer je Bojan Pajtić u to vrijeme, iako je bio predsjednik Izvršnog vijeća Vojvodine, glasovao kao zastupnik za taj Ustav, a sada je i Nenad Čanak zajedno s ovom Vladom. Drugim riječima, kako je Ustavom definiran položaj Vojvodine, nisam očekivala ništa bolje ni kada je riječ o njenom Statutu. Međutim, ipak mislim kako bi bilo bolje da je prvo napravljena suglasnost oko toga koje su to osnovne funkcije koje Vojvodina treba uspješnije i racionalonije obavljtati u odnosu na središnje vlasti, tj. da se definira o čemu ona sama odlučuje. To, naravno, nije urađeno nego je prvo napravljen Statut, pa su tek onda uslijedile kritike kako on nije usuglašen s Ustavom, što dijelom i jest točno. Sada se to sve »kiseli« oko Zakona o nadležnosti i čeka se da to nekako ispliva na čistac. Ali, oko Statuta ne mogu puno reći jer se to, kao i mnoge druge stvari, odvijalo pod nekakvim velom tajanstvenosti. Zbog toga nije čudno što javnost ne zna zašto se s tim toliko oklijeva, tko je za a tko protiv, i tko je sve sudjelovao u njegovom usuglašavanju. Na kraju, i sama sam iz novina saznala informaciju kako se čekao Boris Tadić da se vrati iz New Yorka. Eto, to je naša priča. Pa, tko želi neka vjeruje u nju.