Arhiv tekstova

Sve dublje ulazimo u korizmu. Otvorena je Kalvarija. Obavljena je pobožnost križnoga puta. Danas bih s vama htio podijeliti svoje razmišljanje o Šimunu Cirencu. Jednostavan ratar, pošten radnik i dobar otac obitelji. Vraćajući se s polja žurio je. Nije mogao obići svjetinu koja je pratila Isusa na križnom putu. Njega to nije zanimalo. Bio je gladan, umoran i žurio je. Kada je spazio povorku, samo je jedno znao: da se radi o sramotnoj osudi na križ. Nije htio biti sudionikom ni te povorke a još manje sudbine osramoćenog osuđenika. Bježao je. A Sveto pismo piše: 

»I nađoše nekoga Šimuna Cirenca, oca Aleksandrova i Rufova, koji je prolazio idući iz polja« (Mk 15,21). Očito da taj pečat sramote nije htio primiti na svoja ramena i ostaviti njegovim lijepim sinovima na obraz. Ne, ne! On to ne može i zato odlučno odbije njihovu ponudu. Ali, mučitelji Kristovi su znali da se čovjek koji će nositi križ mora brzo pronaći, jer će im inače žrtva izmaknuti. A koga će lakše prisiliti, kad dobrovoljca nemaju, nego toga bezazlenog i priprostog čovjeka, koji je sa svojim poljskim alatom stajao i prljav i zamazan. I prisiliše ga, jer on se nije znao oteti. Bilo mu je teško, ali što može on protiv razjarene rulje svećeničkih slugu i rimskih vojnika sa svjetlucavim kopljima i bojnom opremom. 

I tako je znak sramote konačno ponesen do Kalvarije. A zar križ nije bio i zar nije znak sramote za sve vjekove? Jest, to je znak koji je najviše ljubljen, ali znak koji je i najviše omražen, najviše neshvaćen. Zar nismo i mi gledali križ kao znak sramote nebro­jeno puta? Svaki put kad ga nismo htjeli razumjeti. Svaki put kad smo mu se izmicali. Svaki put kad smo pred njim bježali. Svaki put kad smo ga spretno mimoilazili. A dolazio je on u našem životu bezbroj puta! Jedanput u našim obiteljima, drugi put u našem zvaničnom radu, treći put u našem javnom djelova­nju. Najviše, ipak, po nama samima. Najčešće, zapravo svaki dan, morali smo nositi, a nosimo i danas, križ svojih slabosti, svojih pogrešaka, svojih nasljednih opterećenosti, svoga temperamenta, svoje naravi. Malokad smo te križeve dobrovoljno odabrali. Malokad smo ih nosili s razumijevanjem. Bili smo zapravo prisiljeni, kao i Šimun, da ih nosimo. I tad smo mrmljali pod njima i nismo ih razumjeli. Gledali smo samo u ludost i sramotni žig njihov. Zaboravili smo da su nam križevi poslani za naše dobro. Da su oni znak Božje dobrote prema nama. Da nas oni čiste od zla, a najviše od nas samih. Da nas oni najsavršenije odgajaju i bruse. I da samo oni mogu poganina preobraziti u kršćanina, sinove tmine u sinove svjetla, kržljave kršćane u kršćane heroje i svece. 

Ovo je stvarnost. Pretočimo je u jednostavniju poruku. Makar je to priča, ipak nam puno poručuje: Bio jednom neki kralj te imao izuzetno lijepu i pametnu kćer. Kraljevna je, međutim, patila od čudnovate bolesti. Kako je odrastala, sve su joj više slabili ruke, noge, vid i sluh. Mnogi su je liječnici pokušavali izliječiti, ali uzalud. Jednoga je dana na kraljevski dvor došao starac za kojeg se pričalo kako poznaje tajnu života. Svi se dvorjani sjatiše oko njega moleći ga da pomogne bolesnoj kraljevni. Starac dade djevojci zatvorenu košaricu od vrbova šiblja i reče: »Čuvaj ga, njeguj, pa ćeš ozdraviti.« Radosna i puna nade, kraljevna otvori košaru, no kad je vidjela što je u njoj, bolno se razočarala. U košari je plakalo dijete, jadno i mnogo bolesnije od nje same. Djevojka se ipak sažali, uze dijete u naručje i poče ga tješiti. Prolazili su mjeseci. Dje­vojka je neprestano mislila na dijete. Hranila ga, tetošila, smiješila mu se, danonoćno bdjela nad njim uz velike i mnoge žrtve. Nakon sedam godi­na dogodilo se nešto nevjerojatno. Jednoga jutra dijete se počelo smijati i hodati. Kraljevna ga uze za ruke, te smijući se i pjevajući, zaplesa s njim. Bila je radosna, lijepa i sretna kao nikad dotad. Nije ni primijetila da je ozdravila. 

Toliko ta priča. Ali nama, u ovo vrijeme gledanja u stvarna događanja ne samo bolesti, patnje, osamljenosti i napuštenosti, nego više otuđenosti čovjeka od čovjeka, naviru ovakve misli. Ne bi li trebalo ovo vrijeme liječiti moleći: Gospodine, kad sam gladan, pošalji me nekomu koga treba nahraniti; kada sam žedan, pošalji me nekomu tko traži vode; kada mi je hladno, pošalji mi nekoga koga treba ugrijati; kada trpim, pošalji mi nekoga tko treba utjehe; kada moj križ postane pretežak, pošalji mi nekoga komu treba olakšati patnju; kada sam siromašan, pošalji mi nekog potrebnika; kada nemam vremena, pošalji mi nekoga komu treba na trenutak pomoći; kada se obeshrabrim, pošalji mi nekoga tko treba ohrabrenja; kada trebam razumijevanja, pošalji mi nekoga koga treba razumjeti; kada bih želio da se netko brine za mene, pošalji mi nekoga za koga se treba brinuti; kada mislim samo na sebe, upravi moje misli drugima. 

Bilo kako bilo, križ je znak i križ je spas. Možemo ga nositi rado ili ga odbijati. No, život nas neće poštedjeti i bit ćemo prisiljeni nositi ga. U konkretnom životu treba učiniti od drveta sramote drvo spasa.