Arhiv tekstova
Obitelj i nogomet – zajedničke svetinje
Vrijeme teče, život brzo prolazi – kaže jedna, sad već ne znamo da li narodna, ili novokomponirana pjesma. No, to kao da se ne odnosi na Anđeliju i Stipana Mrvičina, ili, kako ih svi Sonćani poznaju, čika Stipu i teta Micu. Oni kao da varaju život, ostajući vjerni jedno drugom već šest i pol desetljeća. Naime, Mica i Stipan, mladi, naočiti i zaljubljeni, vjenčali su se daleke 1939. godine, sedmog svibnja. Anđelija je rođena 18. ožujka 1922. godine u Debeljači u Banatu, u obitelji Kolarski. Kako joj je otac bio blokar na željeznici, služba ga je već 1923. godine dovela u Szent Ivan (današnja Prigrevica), gdje je Anđelija provela djetinjstvo i prve dane djevojaštva. Stipan je rođen 1919. godine, 23. kolovoza, u Bačkom Monoštoru, u obitelji policajca i kućanice. Oca i majku služba je odvela na Kosovo, a devetomjesečnog Stipana sudbina je dodijelila djedu Bokeru, koji mu i nije bio stvarni djed, već stari prijatelj obitelji. Stipan je, tako, odrastao u imućnoj kafedžijskoj obitelji, daleko od tople majčinske ruke. Djed Boker ga je prigrlio kao najrođenijeg, a kako rođene djece nije imao, odgajao ga je kao sina. Namijenio mu je i bogatu udavaču iz susjedstva, Bunjevku Klaru, no život je htio drugačije. Naime, Stipan je bio izuzetno nadaren nogometni vratar, sportsku karijeru je počeo s 15 godina u somborskom SAK-u. Nakon dvije sezone nogometno umijeće ga odvodi u obližnji Sent Ivan, gdje su bogate Švabe okupile najbolje nogometaše iz okolice. Mlad, naočit vratar, pomalo mangupska ponašanja, brzo je »zapeo za oko« Anđeliji, koja se i danas prisjeća tih dana sa sjetom: »Sjećam se, kao da je jučer bilo, kad sam ga ugledala među vratnicama. Mlad, visok, mačjih pokreta, dopao mi se na prvi pogled, upoznali smo se preko zajedničkog prijatelja, nastavili s druženjem i eto nas ovdje, gdje smo sad.« Anđelijini roditelji nisu priječili ovu vezu, no djed-Boker nije bio zadovoljan, Anđelijina singerica po njegovom mišljenju nije bila dovoljno dobra za miraz. Stipan, mlad i zaljubljen, odbacio je bogatstvo i 7. svibnja 1939. godine, vjenčao se sa svojom odabranicom Anđelijom. Prisjeća se tih godina i zbivanja: »Bio sam, da ne ispadnem neskroman, među najboljim vratarima na ovim prostorima. Zapazili su me i čelnici zagrebačkog Dinama i odveli me na probu. Već nakon nekoliko obrana na treningu, tadašnji trener je zatražio da me angažiraju. Sve je bilo spremno za potpisivanje profesionalnog ugovora, no presudna je bila Micina odluka da se vjenčamo i ostanemo u Szent Ivanu. Ubrzo je došao i rat, dvogodišnji boravak u logoru u Kišnjevu, povratak kući, a 1943. godine, na našu neizmjernu radost, rodila nam se starija kćerka Sonja, a 1946. i mlađa, Ružica. Preselio sam se u Sontu, gdje sam branio za tadašnju Slaviju, kasnije Dinamo. Branio sam dobro, a kad se očekivalo da ću pružiti najviše, naišla je neugodna ozljeda i to u rodnom Monoštoru, koja me je zauvijek odvojila od travnjaka, ali ne i od nogometa.«
Stipan je i dalje ostao vjeran klubu, obavljajući dužnosti po potrebi. Najljepša nagrada za sedam desetljeća u sportu bila mu je nedavna odluka Skupštine sonćanskog »Dinama« o proglašenju doživotnog počasnog člana ovoga kluba, a vitrine mu krase i priznanja NSJ, NSS, NSV, te lopta-dar NS Beograda.
Mica i Stipan danas žive u skromnoj kućici u Sonti, željno očekujući svaki dolazak ili poziv najmilijih iz Apatina, ili iz SAD-a. Naime, mlađa kćerka živi u Apatinu, kao i dvije unuke i dva praunuka, a starija kćerka, unuk, unuka, i dvoje praunučadi obitavaju u Americi, Teta Mica kaže: »Živimo za svaki telefonski poziv djece, a dolasci su pravi blagdani. Dok smo bili mlađi, išli smo i mi kod njih u goste, no više ne podnosimo putovanje, pa zato, kad oni dođu k nama, našoj sreći nema kraja. Nadamo se da ćemo se ovog ljeta okupiti svi, pa da valjano proslavimo ovako lijepu godišnjicu.« Čika Stipa dodaje: »U ovoj kući, oduvijek su bila otvorena vrata za sve ljude dobre volje. Moja Mica i ja preživjeli smo četiri režima, skupa smo pregrmjeli sva zla i nedaće, a isto tako, skupa smo preživjeli i lijepe trenutke. Nikad se nismo miješali u politiku, zato, s ponosom, kažem da imamo prijatelje u cijeloj bivšoj SFRJ, bez obzira na zbivanja koja su nas razdvojila. Priznajem da sam u mlađim godinama bio pomalo bećar, nisam ostao dužan ni tamburašima, ni pjevaljkama, a, bogme, ni kelnerima, no Mica je znala sve to istrpjeti, imala je oduvijek dobre živce, zahvalan sam joj za to, jer eto, uspjeli smo, zahvaljujući ljubavi, poštovanju i međusobnom uvažavanju, uščuvati svoj brak tolike godine. Još samo da dočekamo ljeto, da se cijela obitelj nađe na okupu, pa da još jedanput čujem one moje tamburaše«.
