Arhiv tekstova

U kulturnoj povijesti bunjevačkih i šokačkih Hrvata u Bačkoj rijetko je bilo, od strane mjesnih učenih prvaka, pokušaja da se vlastito narodnosno trajanje tijekom povijesti prikaže na jedan sintetski i obuhvatan način. Prvi takav uradak stigao je relativno kasno – 1930. Petar je Pekić u Zagrebu objavio svoju »Povijest Hrvata u Vojvodini« u izdanju Matice hrvatske. Neposredno prije Drugog svjetskog rata Matija Evetović završio je rukopis kapitalnog djela »Kulturna povijest bunjevačko-šokačkih Hrvata, u kojemu je do tada najcjelovitije obrađeno kulturno naslijeđe bačkih Hrvata, no ono do sada nije objavljeno. Uslijedili su, zatim, prinosi Ivana Kujundžića: izrada prve bibliografije i evidentiranje relevantnih izvora za povijest, koje je objelodanio u tri knjige – »Prilog kulturnoj povijesti bunjevačko-šokačkih Hrvata« (Subotica, 1946.), »Izvori za povijest bunjevačko-šokačkih Hrvata« (Zagreb, 1968.) i na koncu »Bunjevačko-šokačka bibliografija – Prilog kulturnoj povijesti bunjevačko-šokačkih Hrvata« (Zagreb, 1969.). Vrijedno je i djelo Ante Sekulića, ali tek o jednom segmentu naslijeđa, i to o povijesti književnosti – »Književnost bačkih Hrvata« (Zagreb, 1970.). Isti je autor 1986. objelodanio »bunjevačku summu« – »Narodni život i običaji bačkih Bunjevaca«, do tada najobuhvatniju studiju o povijesti, kulturi i etnografskom nasljeđu bunjevačkih Hrvata, a 1991. i njezino drugo prošireno izdanje, koje se odnosilo i na bačke Šokce, izašlo je pod naslovom »Bački Hrvati« (obje u ediciji akademijina Zbornika za narodni život i običaje). Bilo je još nekoliko djela, osobito Ante Sekulića, u kojima su obrađeni, istina daleko manji, dijelovi mjesne hrvatske povijesti. Očito, povijest je ovih »grana« hrvatskog naroda još uvijek relativno slabo istražena – mali je broj područja društvenog i kulturnog života bunjevačkih i šokačkih Hrvata koji je, sukladno znanstvenim uzusima, u cijelosti obrađen, a rezultati podastrijeti ovdašnjoj javnosti.

 

Nepovoljne prilike

 

Jedan od razloga takvoga stanja nalazi se u činjenici što tijekom cjelokupne povijesti trajanja na ovim prostorima Hrvati, vjerojatno zbog nepovoljnih društvenih i političkih prilika, nikada nisu uspjeli segment znanosti i visokoga školstva institucionalno izgraditi. Drugi je razlog u odsustvu kvalificiranih ljudi koji bi tako što mogli iznijeti – sa studijem društvenih i humanističkih znanosti Bunjevci i Šokci odavno »ne stoje baš udobro«. Mali, pak, broj onih koji su završavali ove studije, ostajali su u Zagrebu, pa je u Bačkoj kronično nedostajalo takvoga kadra. Treće, znanstveni centri iz Zagreba i drugih kulturnih središta iz Hrvatske nisu uvijek imali dovoljno sluha za vlastiti rub i njegove potrebe glede istraživanja povijesnog nasljeđa i memoriranja u suvremenosti. Zanimljivo je napomenuti da su u isto vrijeme beogradski i novosadski znanstveni krugovi češće očitovali ovaj interes, koji je mahom bio ideologijski snažno motiviran i s jasnim političkim implikacijama, osobito u posljednje stoljeće i pol. 

Brojne su posljedice takvih, očito, ne baš povoljnih prilika na planu recepcije vlastite povijesti u ovdašnjih Hrvata, zatim njene prezentacije i uopće prisustva u javnosti – dostupni podaci i napisi o tomu su, naime, relativno skromni! Jedna, pak, od najnegativnijih posljedica jest ta da je još i danas naše znanje o nama samima preskromno i s tim povezano pitanje naravi naše nacionalne svijesti. Čini se kako ovaj problem vrlo dobro oslikava činjenica da nacionalna svijest Hrvata u Bačkoj spada među najslabije razvijene kod Hrvata uopće. Navest ćemo, u tome kontekstu, argument da skoro polovica Bunjevaca čak ni u elementarnome nema izgrađenu suvremenu nacionalnu svijest, a oni koji je ipak imaju, nemaju uvijek dovoljno spoznaja o tomu što to sve ima značiti, što treba biti njezin sadržaj i kako je danas primjenjivati u svakidašnjici. Druga je negativna posljedica gore opisanih prilika kontinuirano nepostojanje napisa u sadašnjosti koji se bave poviješću ovdašnjih Hrvata – u Bačkoj ih skoro nema, a nevelik broj knjiga koje se objavljuju u Hrvatskoj o ovoj tematici skoro je nemoguće nabaviti onima o čijoj se povijesti piše, a ako je gdjekad to i moguće, njihova cijena biva razlogom da si je može nabaviti relativno mali broj ovdašnjih čitatelja.

Temunovićev doprinos

 

Sve navedeno bilo je jasno i svećeniku Josipu Temunoviću (Žednik, 7. III. 1938. – Subotica, 22. XII. 2006.). Često je u razgovorima i svojim javnim nastupima ukazivao na problem slabe istraženosti i neimanja napisa o našoj povijesti. I nije se mirio s takvim stanjem – u tom je smislu ne samo poticao i ohrabrivao mlađe ljude da se drže knjige i da se bave istraživanjima naše povijesti već je i sam, u domeni vlastitih mogućnosti, poduzimao korake u tomu pravcu. Njegove knjige, povijesne monografije o zadužbini biskupa Lajče Budanovića i o Subotičkoj matici, najbolje su svjedočanstvo toga. U njima je obradio, uz prikaz relevantne građe, ove kulturne ustanove koje je utemeljio biskup Lajčo Budanović, a o kojima se do tada gotovo ništa nije znalo. Također, bio je glavni zagovaratelj i jedan od organizatora znanstvenog skupa o biskupu Lajči Budanoviću (održan u Subotici 14.-15. X. 2004.), veoma važnoj osobi za mjesnu hrvatsku povijest, koju je, kako je govorio, »prekrio veo zaborava, pavši u sjenu Ivana Antunovića«.

 

Popularno i znanstveno

 

No, Josip je Temunović bio duboko svjestan i još jedne potrebe: potrebe za popularnim, ali zato znanstveno utemeljenim, i obuhvatnim prikazom povijesti bunjevačkih i šokačkih Hrvata u Bačkoj. Rezultat toga njegova uvjerenja jeste i feljton što ga je priredio za tjednik »Hrvatska riječ«, koji je objavljen u drugoj polovici 2003. i u prvoj polovici 2004. godine u trideset nastavaka (»Hrvatska riječ«, br. 35-64.). U pisanju se ravnao načelom da ova povijest ne treba toliko biti prikazana na način pukog nizanja povijesnih podataka i činjenica u kontinuitetu, koliko je za ovdašnjeg Hrvata važno ukazati na povijesne procese, događaje, fenomene i njihove posljedice, i to ponajviše one i onakve koji u bitnome određuju naš aktualni trenutak, sa svim problemima i izazovima, kojih nije mali broj. U tom smislu, ovaj Temunovićev kompendij povijesti bunjevačkih i šokačkih Hrvata ima natruhe filozofijskoga u pristupu – ovdje se smjelije vrednuju povijesne činjenice i tumači njihov smisao. Držeći se načela kako »ne treba samo navoditi i prikazivati činjenice«, nastojao je ukazati na momente iz pretpovijesti (npr. doseljavanja Slavena na Balkan ili dio o Ilirima), tumačiti genezu pojava (primjerice, plemstvo u Hrvata) i ukazati na njihovu važnost i značenje (npr. panslavizam), opisati i vrednovati složenije događaje (primjerice stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca) i procese (npr. franjevački preporod). Pri tomu ih je uvijek, bez obzira na prostornu i vremensku udaljenost, kontekstualno prilagođavao Hrvatima u Bačkoj. Dakako, ovakav je metodološki pristup bilo puno teže realizirati budući da nije bio povjesničar po struci, ali je on, osim velike erudicije, imao i naglašen osjećaj za aktualni trenutak narodnosne zajednice. U tom smislu, ova se kratka povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata – koja se završava s početkom Drugog svjetskog rata, razlikuje od svih prijašnjih.

 

Potrebno štivo

 

Imajući rečeno u vidu, prijatelji i poštovatelji Josipa Temunovića odlučili su njegove napise objaviti u obliku samostalne publikacije. To činimo u uvjerenju da je ovo štivo ne samo vrijedno, nego i da postoji potreba za tako nečim među njegovim sunarodnjacima. Priređivači bi voljeli ukoliko bi se to potvrdilo »dolaskom« ove publikacije u što većem broju do onih kojima je namijenjena, a još više ukoliko bi nekoga potaknula da krene putem koji sliči autorovu: tragati za istinama povijesnog trajanja bunjevačkih i šokačkih Hrvata u Bačkoj! Pripomenut ćemo da smo u priređivanju rukopisa za tisak nastojali tek minimalno intervenirati u osnovni tekst – ispraviti materijalne pogreške koje su se potkrale, ujednačiti navođenja, pisanja imena... – kako bi sačuvali autorov »duh« i stil pisanja. Također, držali smo se i redoslijednosti objavljivanja, a urednik si je dao slobode strukturirati rukopis i dati prigodne naslove cjelinama.