Arhiv tekstova
Vještica protiv oborskih intelektualaca
Zbirka autorskih tekstova, ali i intervjua koje je davala Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava, objedinjeni su u knjigu »Srbija na Orijentu« kao svjedočanstvo posljednjih nekoliko godina režima Slobodana Miloševića, ali i listopadskih i postlistopadskih zbivanja u Srbiji. Već sam naslov zbirke, koji Srbiju smiješta na Orijent, ne geografski već kulturološki, definirajući je time kao predmodernu tvorevinu, ukazuje na korpus tema kojima se autorka bavila ne samo kroz uvodnike u listu »Helsinška povelja« već i na terenu, u neposrednim kontaktima s izbjeglicama i svim onim skupinama koje su marginalizirane, ili tako problematično nazvane »manjinama«. Iz teksta u tekst, upravo će kao najveći problem ex Jugoslavije, a prije svega Srbije, Sonja Biserko imenovati nacionalizam. Anakroni model države i društva iz XIX. stoljeća, koji će već ispražnjen pojam radničke klase na kraju osamdesetih godina, zamijeniti monstruoznom idejom »vaskolikog srpstva«, a internacionalizam za »sabornost«, uzročnik je ratnih razaranja koja su, i bez pominjanja stratišta poput Vukovara, Sarajeva i Srebrenice, uvijek po sebi zločin. Pri tom, Sonja Biserko neće ostati samo na tom bezličnom imenovanju uzročnika, već će imenovati društvene elite koje su kumovale zločinu, a unutar samih elita, (od političkih, preko vojnih i crkvenih, ali i književnih, i nezaobilazne žurnalističke elite) vjerujući u individualnu odgvornost, imenovat će i pojedince koje su pozivali na homogenizaciju i upirali prst na sve drugo i različito kao na smrtnog neprijatelja.
»OBORSKI INTELEKTUALCI« Kako je cjelokupan angažman Sonje Biserko bio uperen protiv nacionalističke ideologije, protiv oživljavanja konzervatizma, govora mržnje i ratne mašinerije, protiv svega onog što je bio razlog postojanja Miloševićevog režima, logično je što ju je javnost u takvoj Srbiji satanizirala. Ujedno, i »satanizacija«, kao i termin »vještica«, oživljavaju na tom retrogradnom valu, koji je u jezik ponovo uveo zaboravljene pojmove kao što je već pomenuta »sabornost«, »duhovnost«, »nebeski narod«, stadaju i pastiri, za koje se mislilo da postoje još samo u čitankama pod odjeljkom narodnih pjesama. Pristajući na termin vještice, kao što su na njega pristale, ili prije, postavile kao svoj zaštitni znak, antiratne ženske grupe već na početku devedestih godina, Sonja Biserko je, zajedno s drugim ženama, udarila šamar beslovesnom kolektivitetu. Vještica je simbol nepristajanja, otpora, samosvijesti, individualnosti, i kao takva, trn u oku zajednice koja ne želi odgovornost, i živi u smrtnom strahu od svake različitosti. Sonji Bisreko kao »vještici« naspram stoje navodni intelektualci, nacionalistički poslenici, ili, kako ih je imenovala povjesničarka Olivera Milivojević »oborski intelektualci«.
Mogućnost da se jedna anakrona ideja sa svojom anakronom terminologijom učvrsti u javnosti, bila je moguća samo ukoliko se preuzme potpuna kontrola nad medijima. I mada je većina tekstova Sonje Biserko posvećana izbkegličkom pitanju, problemima ratnih zločina i Haškom tribunalu, u tekstu »Zamke medijske interpretacije«, ona će napisati da su nakon postizanja konsenzusa oko srpskog nacionalnog pitanja »mediji dobili prvorazrednu ulogu«.
»Prije rata i u toku rata mediji imaju jedini zadatak da opravdaju jednu stranu u sukobu i da defamiraju drugu, kroz komentare, manipulacije, lažne informacije i stavljanjem u funkciju viših političkih interesa. Kroz govor mržnje koji je u Srbiji počeo dolaskom Miloševića na vlast, počinje medijski rat u SFRJ« piše Sonja Biserko 1997. godine. Ona ukratko prikazuje kronologiju događaja od Memoranduma SANU-a, preko ukidanja autonomije Kosovu a potom i Vojvodini do rubrike »Odjeci i reagovanja« u dnevnom listu Politika, koja će postati paradigma govora mržnje, ali samo u onim rijetkim enklavama koje su se otrgle nacionalističkom i ratnom ludilu, dok će za većinu postati novo »vjeruju«.
PROTIV RASPROTRANJENOG ŽMURENJA: »Novinari su u bivšoj SFRJ bili svojevrsni društveno-politički radnici u funkciji državne politike. Posljednjih deset godina nisu bitno mijenjali svoje mjesto i ulogu u društvu, samo su promijenili ideološki predznak – s komunizma prešli su na nacionalizam.! No, Sonja Biserko će u istom tekstu dodati da i nezavisni mediji, poput »Vremena« i »Borbe« s početka devedesetih godina »zamagljuju karakter i prave ciljeve srpske agresije«. Pokušaj ovih novina da jednako prikažu obje sukobljene strane i da rat predstave kao građanski, promašuje temu, jer se time prikriva ekspanzionistička srpska politika.
Upravo ovo široko rasprostranjeno žmurenje i koketiranje sa nacionalizmom, koje se nastavilo i nakon listopadskih promjena, Sonja Bisreko vidi kao »grijeh svoje generacije«. Predstavljajući svoju knjigu novosadskoj publici, Biserko je rekla da je ta »njezina« generacija, kao i međunarodna zajednica, odbila da se suoči s pravim značenjem bujanja nacionalizma krajem osamdesetih, kao što danas odbija da se suoči s njegovim katastrofalnim posljedicama. Ovo zabijanje glave u pijesak, i slikanje postlistopadske Srbije ružičastim tonovima, ostavlja Srbiju i dalje pred vratima modernog svijeta.
