Arhiv tekstova

Nedavno je u izdanju subotičkog ogranka Matice hrvatske objavljena najnovija knjiga Nace Zelića »Hrvatsko proljeće i bački Hrvati«. Činjenica da je u knjizi opisan događaj od velikog povijesnog značenja za Hrvatsku i hrvatsku zajednicu u Vojvodini te da je autor knjige jedini živući sudionik »prve linije« Hrvatskog proljeća u Subotici, ovu knjigu svrstava u red najzanimljivijih izdanja naše bliže povijesti, poglavito što je taj događaj još uvijek obavijen velom tajni i sasvim sigurno nedovoljno obrađen s obzirom na njegov neupitni povijesni značaj. S Nacom Zelićem razgovarali smo u njegovom zagrebačkom domu, koji u potpunosti odiše bunjevačkim ugođajem i koji bi zbog kolekcije vojvođanskih majstora likovne umjetnosti, zbirki knjiga vojvođanskih autora i stilskog namještaja karakterističnog za njegov rodni kraj, jednog dana slobodno mogli preurediti u mali vojvođanski muzej.  

 

HR: Koji su Vas razlozi naveli da napišete ovu knjigu i zašto baš sada?

Gledajte, uvijek postoji potreba, a rekao bih i dužnost, zabilježiti nešto što se dogodilo, što do sada nije zabilježeno na adekvatan način i što nije dovoljno obrađeno, jer vrijeme neumitno čini svoje. Razlog više za pisanje ove knjige bila je i spoznaja da ljudi s kojima sam surađivao, koji su bili glavni akteri tih zbivanja polako odlaze, a u razgovoru s brojnim mladim ljudima shvatio sam da se o tome gotovo ništa ne zna, ili zna vrlo malo čak i u tim sredinama u kojima se sve to događalo, odnosno u obiteljima koje su i same bili sudionicima tih događaja. 

A zašto baš sada? Radi se o dugotrajnom i mukotrpnom istraživanju koje sam započeo još 1996. godine. Naime, kada sam bio pozvan na sudjelovanje u sklopu Dana Balinta Vujkova, kojeg sam osobno poznavao i s njim puno surađivao, koji mi je bio učitelj i prijatelj, razmišljao sam što bi bilo nekako najprikladnije izabrati kao temu predavanja i na kraju se odlučio za rad »Hrvatsko proljeće i bački Hrvati«, koji je kasnije i tiskan u Zborniku toga skupa. Bio je to ulomak iz studije koju sam nastavio istraživati i koji se kasnije pretvorio u materijal za ovu knjigu.

HR: O Hrvatskom proljeću u Subotici još uvijek se malo zna, puno je neistina i poluistina, a nakon gotovo 40 godina još uvijek je nekako sve maglovito. Premda ste Vi jedan od glavnih aktera tog događaja i jedini živući sudionik »prve linije« proljećara, zanimljivo je da ste se u knjizi držali isključivo činjenica, odnosno objavili ste samo ono što ste mogli argumentima i potkrijepiti?

U pravu ste. Namjera mi je i bila sve napisano argumentirati vjerodostojnim dokumentima.

Naravno da je takav pristup zahtijevao daleko više truda i istraživanja, ali to je bio jedini način da knjiga dobije povijesnu težinu i objektivno prikaže ta zbivanja od velikog povijesnog značenja. Kako bih to ostvario, svih ovih godina istraživao sam brojne dokumente, prvenstveno zapisnike s tadašnjih političkih foruma koji su jako puno raspravljali o Hrvatskom proljeću i nama sudionicima tih događaja, »matičarima«, »maspokovcima«, ili kako nas sve nisu krstili i zvali.

Naruku mi nije išla ni činjenica da smo mi iz Inicijativnog odbora za osnivanje ogranka Matice hrvatske u Subotici, kada je počela »hajka« protiv »matičara« i učestalo privođenje na informativne razgovore, uništili 20 do 30 već potpisanih pristupnica kako ne bi došle u ruke SUP-ovcima.   

HR: Jeste li uspjeli prikupiti sve željene dokumente?

Nažalost, nisam. Pokušao sam doći i do zapisnika Općinskog komiteta SKH i drugih tadašnjih društveno-političkih organizacija, uključujući i Sekretarijat unutarnjih poslova (mi smo ga zvali UDBA), u kojem smo saslušavani na tzv. informativnim razgovorima i na kojima smo pokušali davati objašnjenja na brojne insinuacije kojima su nas etiketirali i optuživali. Primjerice, isljedniku koji je mene saslušavao i koji je inzistirao na optužbi da smo održavali nekakve urotničke sastanke u svrhu »neprijateljskog« djelovanja, objašnjavao sam kako to nisu bili nikakvi organizirani sastanci nego slučajni susreti prijatelja i poznanika. Kao ilustraciju navodim primjer kada sam jednog dana bio u posjetu našim slamarkama i navratio kod Blaška Dekanja, jednog svog dragog prijatelja, školskog kolege, župnika u Žedniku. Tamo sam zatekao i Antu Sekulića kao i ostale znance i prijatelje i, naravno, zadržao se s njima u prijateljskom razgovoru, a jedna od tema bila je i Hrvatsko proljeće. Dakle, to nije bio nikakav organizirani sastanak, već slučajni prijateljski susret. Jasno da je bilo i sastanaka, ali oni su bili rijetki, većinom su to bili slučajni prijateljski susreti kao ovaj što sam spomenuo. 

Nažalost, kao što sam već rekao, nisam uspio doći do tih željenih zapisnika kao niti do zapisnika Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva »Bunjevačko kolo« iz 1972. i 1973. godine, danas Hrvatskog kulturnog centra, jer bi bilo vrlo interesantno saznati što se događalo u raspravi o članovima, osnivačima toga društva, koji su bili članovi i Matice hrvatske, i samo zbog toga bili »krivi« te izbačeni iz članstva. Naravno da nam ti zapisnici ne trebaju radi žigosanja pojedinaca, nego da se dozna puna i prava istina o tim događajima, o čemu se tada u Društvu razgovaralo, što je te ljude vodilo pri donošenju takvih drastičnih odluka, zbog čega smo mi, kao osnivači Društva, doživjeli tu sudbinu da budemo isključeni i izbrisani kao da nikada nismo postojali. Dobro, za nas nekoliko možda i nije bilo upitno - za Balinta Vujkova, Matiju Poljakovića, Belu Gabrića, mene, Ivu Stantića, ali za neke mi je itekako bilo upitno, jer smatrao sam tada, kao i danas, da oni nisu bili uključeni u nešto zbog čega ih je trebalo isključiti, da nisu bili »društveno opasni«, kako se tada govorilo. Osim toga posjedujem kopiju popisa članova osnivača, bilo nas je oko 350, na kojem je ispred naših imena netko ispisao »ne« i »da«, odnosno tko može, a tko ne ostati članom Društva nakon Hrvatskog proljeća.

HR: Kako na te događaje gledate s ove vremenske distance?

Kada govorim o tim događajima i o svemu što smo tada uradili, govorim sa zadovoljstvom i ponosom. Mi nismo do kraja zadovoljni s onim što smo uradili, jer smo željeli mnogo više, ali ostaje nepobitna činjenica da smo uradili puno. Kada to kažem, mislim na područje kulture u širem smislu te riječi. U tom relativno kratkom razdoblju, od 1968. do 1972. godine, mi smo objavili dvadesetak knjiga koje su ostavile dubok trag, to su knjige koje i danas imaju kapitalnu vrijednost. Primjerice, »Antologija proze bunjevačkih Hrvata« i »Antologija poezije bunjevačkih Hrvata« Geze Kikića, Balintov izbor hrvatskih narodnih pripovijedaka »Cvjetovi mećave«, »Književnost bačkih Hrvata« Ante Sekulića... Naravno da su i sve druge knjige bitne i značajne, ali ove su posebno vrijedne jer ih do tada nismo imali, na primjer, do tada nismo imali niti jednu našu  antologiju. 

Drugo, mi smo 1968. godine obnovili javnu proslavu žetvenog običaja Dužijance, koja je nakon Drugog svjetskog rata proslavljana samo po crkvama, što je izazvalo jako velik interes i ta se folklorno-turistička manifestacija pokazala kao velik događaj ne samo nas Hrvata, nego i cijele Subotice i sjeverne Bačke. Ako vam kažem da se tada u mimohodu gradskim ulicama spontano skupilo više od tisuću ljudi, a po objektivnim procjenama cijeli je taj događaj promatralo preko 60 tisuća ljudi, onda je jasno da smo napravili doista veliku stvar u predstavljanju bunjevačkog narodnog stvaralaštva i kulture. Ali, mi smo već tada gledali i mnogo šire, pa smo pozvali i Društvo Čeha iz Daruvara, folklorni ansambl iz Mađarske i folklorne grupe iz Slavonije da upotpune našu Dužijancu svojim tradicionalnim žetvenim običajima, ali jasno, primarni su bili naši običaji.

HR: Spominjete kulturu, a jeste li imali i političkih zahtjeva?

Kultura je bila jedino čime smo se tada bavili. Mi nismo imali nikakvih političkih akcija, niti smo uopće istupali s političkih pozicija. Naravno da smo bili svjesni naših potreba, da smo vrlo dobro znali što nam sve nedostaje u očuvanju našeg identiteta, kao što su škole na hrvatskom jeziku, radio emisije, novine, jer ništa od toga nismo imali, ali budući da nismo bili organizirani na taj način, da nismo imali forum na kojem smo o tome mogli govoriti, sve što smo radili isključivo je bila kultura. I zato bih volio vidjeti te zapisnike da napokon saznam što je to u nama bilo »negativno«, »društveno opasno« i »rušilačko«. 

HR: Kako je zapravo sve počelo? Tko je od vas bio inicijator?

Teško je reći kako je sve zapravo počelo i tko je bio inicijator. To je došlo spontano, svatko od nas je zapravo imao neke svoje ideje koje su zajedno rezultirale zbivanjima o kojima govorimo. Kasnije se to razgranalo u raznim smjerovima, a kontakti su ostvarivani preko Društva »Matija Gubec« iz Tavankuta oko kojeg smo se svi okupljali i djelovali. Moram naglasiti kako to naše kulturno djelovanje nije bilo ograničeno samo folklorom. Bile su tu i naše slikarice naivke, posebno slamarke, koje je posebno popularizirao i naš Ivo Škrabalo svojim dokumentarnim filmom »Slamarke divojke«. Balint Vujkov je imao svoje brojne kontakte s književnicima kao sakupljač hrvatskih narodnih pripovjedaka, ne samo u Vojvodini, nego i u ostalim zemljama gdje žive Hrvati. Matija Poljaković je, opet, imao svoje veze zahvaljujući svojim kazališnim djelima. Veliki doprinos dao je i Petar Šarčević, koji je bio redatelj u Hrvatskom narodnom kazalištu, direktor drame. On je organizirao gostovanje subotičkog kazališta u Zagrebu. Ante Sekulić je istraživanjem hrvatske kulturne prošlosti dao svoj veliki doprinos. Kada je u Hrvatskoj krenulo »Proljeće« mi smo se nastojali uključiti kako bismo dobili podršku u svakom smislu te riječi, a kada su izrazili želju da im se priključimo i postanemo dio svega toga, vrlo brzo smo skupili 200 ljudi i odlučili osnovati ogranak Matice hrvatske u Subotici. Ubrzo je osnovan Inicijativni odbor za osnivanje ogranka i održavanje osnivačke skupštine, koje je bilo predviđeno za početak ožujka 1969. godine, u koji su imenovani sudac Okružnog suda u Subotici Balint Vujkov, sudac Okružnog privrednog suda u Subotici Ivan Stantić, sudac Okružnog suda u Subotici Ivan Tikvicki, profesor Bela Gabrić i ja, sudac Okružnog suda u Subotici. Najvažnije je da smo se svi skupa našli na toj zajedničkoj platformi, prevladavši neke male razlike kojih je bilo i koje su se vukle još između dva rata, jer nisu svi bili ni nacionalno ni politički određeni, ali su te razlike zaboravljene i tolerirane u korist zajedničkog cilja.

Oduševljenje je bilo doista veliko, ljudi su nam u velikom broju davali potporu. Sjećam se 1970. godine, kada smo obnovili Veliko prelo, da je u programu bilo 300 sudionika, a posjetitelja preko dvije tisuće, što je bilo upravo nevjerojatno i što se više nikada nije ponovilo.

HR: Bez obzira na pripreme, ogranak Matice hrvatske u Subotici ipak nije osnovan?

Nakon Titova govora u Titogradu u kojem je »osudio« čin osnivanja ogranka u Subotici, Matica hrvatska iz Zagreba je odustala od toga i obavijestila Inicijativni odbor. Ta je Titova poruka u svojoj biti bila zapravo zapovijed i to su tako shvatili i Matica hrvatska u Zagrebu i političko vodstvo Hrvatske, koje je dalo potporu Hrvatima u Subotici da umjesto ogranka Matice hrvatske osnuju hrvatsko kulturno-umjetničko društvo. I tako je 1970. godine osnovano HKUD »Bunjevačko kolo«.

HR: Bez obzira što su Matica hrvatska u Zagrebu i Inicijativni odbor ogranka Matice hrvatske u Subotici poslušali savjet političkih struktura i odustali od osnivanja ogranka u Subotici, progoni i kazne ipak nisu izbjegnute?

Nama je, naravno, bilo jako žao što nismo uspjeli osnovati ogranak Matice hrvatske u Subotici, međutim, zbog tadašnje situacije od toga smo morali odustati i svu tu energiju i oduševljenje, taj nacionalni naboj kanalizirali u smjeru osnivanja HKUD-a »Bunjevačko kolo«. Već sam rekao kako je na osnivačkoj skupštini bilo oko 350 ljudi, što je nevjerojatno velika brojka prisutnih za jedan takav događaj, a prije nego je pokrenuta akcija  protiv nas »matičara« Društvo je brojilo preko 600 članova. Međutim, slom Hrvatskog proljeća u Karađorđevu i smjene dijela političkog vodstva Hrvatske, predvodnika »masovnog pokreta«, kao i drastične posljedice za veliki broj aktivista, odrazili su se i na bačke Hrvate, osobito na Hrvate u Subotici. Odmah su počele hajke, progoni, prozivanja svih onih koji su se isticali u organiziranju svih priredaba i djelatnosti koje smo imali. Bili smo pozivani na informativne razgovore, rađene su premetačine, pa čak i kod nas u sudu, ubrzo sam suspendiran, a zatim i razriješen dužnosti suca Okružnog suda, kao i Balint Vujkov, Ivan Stantić i ostali. Bila je to sudbina i Marka Horvackog, Ivana Tikvickog, Ivana Vukovića, Ivana Tikvickog Pudara, Jakova Kujundžića i Zvonimira Budimira. Od liječnika su proganjani prim. dr. Vinko Perčić, dr. sc. Stjepan Skenderović, dr. Krešimir Glavina i dr. Zvonimir Kiš. U »čistkama« je onemogućen rad i novinarima Lazaru Merkoviću i Milivoju Prćiću te djelatnicima Gradske knjižnice Beli Gabriću, Milivoju Prćiću, Amaliji Kulešević, Gezi Antunoviću, Josipu Prćiću i drugima. Bile su hajke i u drugim službama, gotovo u svim strukama, preko stotinu ljudi je bilo šikanirano, izbacivano iz svih mogućih udruga, a oni koji su bili članovi izbacivani su iz partije. Protiv pojedinih bačkih Hrvata pokrenut je i kazneni postupak. Kazneno su tako proganjani Matija Poljaković i Grgo Bačlija, a Ante Sekulić u Rijeci, Bela Gabrić u Subotici i Juraj Lončarević u Zagrebu uhićeni su i s lisičinama na rukama sprovedeni u subotički Okružni zatvor. 

Ali, nije naša sudbina nikako bila najvažnija, mnogo je važnije što su oni tim progonima i represijom izazvali veliki strah i pomutnju u hrvatskom narodu, jer tada reći da si Hrvat odmah je značilo i upletenost u te događaje. Posljedice toga su dalekosežne, takve da ih u potpunosti nećemo ukloniti nikada, jer sve ono što smo izgubili u tih dvadesetak godina nemoguće je nadoknaditi. S druge strane, ljudi su se u tom strahu povlačili u sebe, pa kada su me vidjeli na ulici izbjegavali su susret prelaskom na drugu stranu, što nikako nije za osudu i ne govorim to zbog toga, jer znam da su već sljedećeg dana zbog susreta sa mnom imali velike šanse biti privedeni na saslušanje i biti optuženi da su i oni »društveno opasni«. To govorim kao činjenicu, jer su mi se neki moji prijatelji povjerili i ispričali mi svoja iskustva.  

HR: I za kraj, konstatacija da je sudbina ipak ispravila ovu povijesnu nepravdu kroz činjenicu da je nakladnik Vaše knjige »Hrvatsko proljeće i bački Hrvati« upravo ogranak Matice hrvatske u Subotici, institucija koju ste Vi i ostali »matičari« tada bezuspješno pokušali utemeljiti, a s druge strane većina Vaših želja je početkom devedesetih postala stvarnost? 

Za mene je sve ovo što ste rekli, taj rasplet događaja u novijoj hrvatskoj povijesti, doista velika moralna satisfakcija. Najbitnije je da je očuvana hrvatska nacionalna svijest, da danas u našoj nacionalnoj zajednici postoji velik broj mladih ljudi koji su spremni djelovati na svim područjima, i da to već i rade, imamo i velik broj hrvatskih udruga i događanja na koje možemo biti jako ponosni. Moram biti iskren i reći kako su naše tadašnje zamisli i vizije bile toliko skromne i skučene da je ovo današnje stanje za nas tada bilo nezamislivo.

Gledajući s ove povijesne distance, treba li veći razlog za sreću i zadovoljstvo?