Arhiv tekstova

Interpersonalni prostor alijenacije odredili smo kao nepovjerenje u ljude, odnosno čovjeka općenito. Drugim riječima, alijenaciju u interpersonalnim odnosima definirali smo i operacionalizirali kao stavovski konstrukt u čijoj se strukturi nalazi percepcija o moralnoj pokvarenosti ljudi i percepcija o sebičnosti drugih ljudi. 

Ova vrsta nepovjerenja u biti predstavlja jedno od tzv. bazičnih vjerovanja o prirodi svijeta i stvarnosti u kojoj pojedinac živi, a koja prezentira dublju psihičku razinu negoli stavovi i mišljenja. Bazična vjerovanja su vjerovanja o prirodi svijeta, dok su stavovi orijentacije prema specifičnim objektima. Naime, jedno od Renshonovih bazičnih vjerovanja odnosno pretpostavki o prirodi stvarnosti u kojoj pojedinac živi, odnosi se na vjerovanje o drugima u životnom prostoru pojedinca; jesu li, na primjer, ljudi dobri i može li se u njih imati povjerenja, ili su bazično zli i ne može im se vjerovati. 

 

Personalni faktor 

 

Renshon navodi pet bazičnih vjerovanja: (1) vjerovanje o prirodi fizičke stvarnosti, (2) vjerovanje o mogućnosti (potencijalu) za individualno djelovanje u svijetu u kojem se živi (tzv. personalna kontrola), (3) vjerovanja koja podrazumijevaju procjene o hostilnosti svijeta ili sredine u kojoj se živi, (4) vjerovanja o drugim ljudima (jesu li dobri ili zli) i (5) vjerovanja koja se odnose na samoprocjenu (vrjednuje li pojedinac sebe ili ne). Rokeach je predložio sličan koncept nazivajući ga »centralnim vjerovanjima«. Ova su bazična ili centralna vjerovanja međusobno povezana u procesu usvajanja. Drugim riječima, neka od ovih vjerovanja mogu kovarirati. Na primjer, vjerovanje da je svijet mjesto u kojem nije moguća personalna kontrola može biti povezano s vjerovanjem da je svijet u biti jedno neprijateljsko mjesto. Riječ je onoj vrsti alijenacije koja može ukazivati na izvjesni poremećaj u odnosima za koji je karakteristična agresivnost kao rezultat izloženosti stresnim situacijama i oskudnim resursima i egzistencijalnim prijetnjama. Nepovjerenje u druge ljude ukazuje ne samo na jednu stavovsku organizaciju već ujedno i na crtu ličnosti koja se u literaturi naziva »personalnim faktorom« i koja u svojem ekstremnom obliku može biti povezana s paranoidnim kognicijama ili disfunkcionalnim nepovjerenjem, depresijom, različitim autističkim političkim stavovima i inhibitornim faktorima u razvoju demokratskih institucija, političke participacije i demokratskih procesa.

 

Socijalni kapital i nepovjerenje

 

Nepovjerenje u ljude u interpersonalnim odnosima u socijalno-psihološkom značenju u izvjesnoj je mjeri slično konceptu socijalnog kapitala koji se koristi kako bi se opisala pojedina obilježja socijalnih odnosa unutar grupe ili zajednice. Robert D. Putnam pod socijalnim kapitalom podrazumijeva obilježja socijalnog života koja omogućuju sudionicima da učinkovitije djeluju u postizanju zajedničkih ciljeva. Teorija socijalnog kapitala pretpostavlja snažnu povezanost između socijalnog (ne)povjerenja i (ne)povezanosti s drugim ljudima. Premda postoje određeni dokazi da se uspostavljanjem ljudskih veza dolazi do povjerenja, ova vrsta uzročnosti nije sasvim jasna - kako s teorijskog, tako i s metodologijskog stajališta.  Ukratko, socijalni kapital se odnosi na socijalne veze, norme i (ne)povjerenje među ljudima. U biti se radi o složenom konstruktu, odnosno jednom »kišobran terminu«, pod koji se zajedno mogu staviti termini kao što su - socijalna kohezija, socijalna potpora, socijalna integracija i/ili participacija. S našim konceptom »nepovjerenja u ljude« u izvjesnom smislu korespondira upravo treća komponenta socijalnog kapitala, tj. (ne)povjerenje u ljude, a koja ukazuje na njegovu kognitivnu dimenziju, za razliku od strukturalne dimenzije socijalnog kapitala koji se odnosi na ponašanje u okviru socijalne mreže.

Osim toga, naš koncept »nepovjerenja u ljude« sličan je drugoj dimenziji Sroleovog koncepta anomije koju je nazvao »interpersonalna dezintegracija«. Premda mogu postojati različite veze između nepovjerenja u ljude, nepovjerenja u društvo ili anomije i nepovjerenja u politiku, one ipak mogu biti sasvim različitog intenziteta i smjera u različitim društvenim i političkim sredinama. Tako, primjerice, na prostoru Rusije postoji veliko povjerenje u rodbinu i prijatelje, manje povjerenje u ljude općenito i najmanje povjerenje u političare i institucije socijalne kontrole. Čini nam se, međutim, da veliko preklapanje socijalnog, političkog i interpersonalnog prostora alijenacije, definiranog kao nepovjerenje u druge (institucije i ljude), može ukazivati na strukturu generalnog obrasca socijalne alijenacije. Jedno ovakvo stanje opće prisutnog nepovjerenja predstavlja mentalni signal da u socijalnoj sredini odnosi nisu funkcionalni, odnosno da stvari nisu onakve kakve na površini izgledaju. Riječ je o kombinaciji nepovjerenja u druge, osjećaja neefikasnosti, nezadovoljstva, cinizma i beznadežnosti koja generira osjećaj različite vrste nesigurnosti i osobine ličnosti, kao što su – anksioznost, hostilnost, agresivnost, usamljenost, izolacija i nisko samopoštovanje. 

 

Interes za politiku i nepovjerenje

 

Imajući na umu da u psihološkoj pozadini anomije, političkog nepovjerenja s jedne i interpersonalnog nepovjerenja s druge strane leži slična kognitivna matrica koja ukazuje na postojanje nepovjerenja prema društvu, politici i čovjeku, formirali smo hipotezu da će se ove dimenzije alijenacije nalaziti u takvim odnosima da na latentnoj razini višeg reda ukazuju na egzistenciju unutarnje koherentne socijalne alijenacije u populaciji bunjevačkih Hrvata u Vojvodini.

Prvi je dakle cilj ovog istraživanja bio utvrditi nalaze li se ispitivane dimenzije alijenacije u međusobno takvim odnosima da na razini faktora drugog reda formiraju strurkturu generalne socijalne alijenacije. Drugi cilj istraživanja bio je utvrditi doprinos anomije, političkog nepovjerenja, i interpersonalnog nepovjerenja u predikciji rezultata na dimenziji političkog interesa ili interesa za politiku. Pošli smo naime od hipoteze da će interes za politiku biti u negativnoj korelaciji s pojedinim dimenzijama alijenacije, kako su to pokazali rezulatati nekih istraživanja. Budući da smo utvrdili kako na razini faktora drugog reda postoji generalni faktor socijalne alijenacije, nastojali smo, kao treći cilj istraživanja, utvrditi utjecaj sociodemografskih varijabli (spol, dob, školska naobrazba i nacionalna samoidentifikacija) i subjektivne procjene životnog standarda na stupanj internalizacije socijalne alijenacije kao faktora drugog reda. Pošli smo od pretpostavke da će sociodemografske varijable u značajnoj mjeri utjecati na razinu izražene socijalne alijenacije, a posebno varijabla školske naobrazbe. 

U pogledu povezanosti alijenacije i subjektivne procjene životnog standarda pošli smo od pretpostavke da među njima postoji značajna korelacija; naime da više alijenirani pojedinci nepovoljnije procjenjuju razinu vlastitog životnog standarda. Drugim riječima, alijeniranost pojedinca može biti produkt objektivne ili percipirane odsutnosti socijalnih i ekonomskih resursa koja je uvjetovana položajem pojedinca u stratifikacijskom sustavu.

 

Ispitanici

 

Uzorkom je obuhvaćeno 484 ispitanika na teritoriju općine Subotice sa sljedećim sociodemografskim karakteristikama: Spol: muški: 47%, ženski: 53%. Dob: 18-30 god. = 24.2%, 31-45 = 32.9%; 46-55 = 20.9%; 56-65 = 13.8%; 66 i više god. = 8.3%. Školska naobrazba: nezavršena osnovna škola = 5.8%; osnovna škola = 15.0%; srednja trogodišnja škola za radnička zanimanja = 26.1%; srednja četverogodišnja škola = 37.4%; viša škola = 8.6%; fakultet = 7.1%. Etnička samoidentifikacija: Bunjevci = 46.0; Hrvati = 54.0%. Subjektivna procjena životnog standarda: krajnje siromašan = 7.0%; siromašan = 28.2%; prosječan = 59.4%; iznadprosječan = 5.4%; visok = 0.0%.

Zanimala nas je međusobna povezanost sociodemografskih varijabli i subjektivne procjene životnog standarda kako bismo mogli razlučiti koja od ovih varijabli ima odlučujući utjecaj na internalizaciju određenog stavovskog prostora.  U prvom nas je redu zanimala povezanost etničke samoidentifikacije i ostalih ispitivanih varijabli. Ako je, primjerice, za ispitanike koji se etnički deklariraju samo kao Bunjevci karakterističan niz sociodemografskih obilježja, onda je teško zaključivati da etnička samoidentifikacija u značajnoj mjeri određuje smjer i intenzitet povezanosti s određenim stavovskim prostorom. U tom je slučaju povezanost etničke samoidentifikacije s određenom stavovskom dimenzijom produkt povezanosti etničke samoidentifikacije i nekih drugih sociodemografskih varijabli.

Na temelju Pearsonovih koeficijenata korelacije utvrdili smo da ispitanici koji se etnički deklariraju samo kao Bunjevci nešto češće pripadaju starijim skupinama, nižim obrazovnim skupinama i nepovoljnije procjenjuju svoj životni standard. Najveće korelacije smo utvrdili između dobi i školske naobrazbe s jedne strane i između subjektivne procjene životnog standarda i školske naobrazbe s druge strane.

 

Mjerni instrumenti

 

U ovom smo istraživanju primijenili četiri mjerna instrumenta koja smo konstruirali na temelju nekih naših ranijih istraživanja, a to su: (1) skala anomije, (2) skala političkog nepovjerenja, (3) skala interpersonalnog nepovjerenja (nepovjerenje u ljude općenito) i (4) skala interesa za politiku (politički interes). Od ispitanika je traženo da izraze stupanj slaganja ili neslaganja s određenom tvrdnjom u rasponu od potpunog neslaganja (1 = uopće se ne slažem) do potpunog slaganja (5 = u potpunosti se slažem). 

Sadržaj skale Anomije ukazuje na: (1) odsutnost normi u društvu (»U ovom društvu malo tko poštuje bilo kakve zakone«; »U ovom se društvu samo kriminalci mogu obogatiti«; »Društvo u kojem živimo mi ponekad izgleda gore od samog pakla«; »Da bi čovjek u životu nešto postigao prisiljen je varati i krasti«; (2) besperspektivnost (»Ništa dobro ne možemo očekivati od budućnosti«; »Danas čovjek može živjeti samo od danas do sutra«); i (3) bespomoćnost (»Osjećam se bespomoćnim bilo što u životu učiniti za sebe«; »Malo toga mogu učiniti sa svojim životom jer sve ovisi o drugima«).

Sadržaj skale Političkog nepovjerenja ukazuje na: (1) nepovjerenje u političare (»Svi političari gledaju samo svoje interese i korist, a ne vode brigu o interesima naroda«; »Politikom se bave samo nemoralni ljudi«); (2) nepovjerenje u političke stranke (»Niti jednoj političkoj stranci ne treba vjerovati«); (3) nepovjerenje u društvu ili državni output (»Od države ne treba ništa očekivati«; »Država gleda samo na to kako izvući korist od naroda«).

Sadržaj skale Interpersonalnog nepovjerenja (nepovjerenja u ljude općenito) ukazuje na: (1) percepciju moralne pokvarenosti drugih ljudi (»Ljudi su u dubini svoje duše zli i pokvareni«, »Velik broj ljudi samo laže«; »Ljudi se pretvaraju da su nam prijatelji«; »Ljude je veoma lako podmititi«) i (2) percepciju sebičnosti drugih ljudi (»Ljudi gledaju samo svoje interese i nije ih briga ni za koga drugoga«; »Ljudi misle samo o tome kako se okoristiti na račun drugoga«).

Interes za politiku. Ispitanici su imali mogućnost odgovoriti koliko često prate politiku u sredstvima masovnog priopćavanja i koliko često razgovaraju o politici sa svojim prijateljima i u obitelji. Opcije odgovora bile su: 1 = nikada, 2 = ponekad, 3 = često, 4 = veoma često. Sadržaj skale ukazuje na: (1) praćenje politike putem novinskih i elektronskih medija (»Gledam političke emisije na televiziji«; »Slušam političke emisije na radiju«; »Čitam političke članke u novinama«) i (2) na prisutnost razgovora o politici (»Razgovaram o politici sa svojim prijateljima«; »U našoj obitelji razgovaramo o politici«).