Arhiv tekstova

U 18. nas stoljeće uvodi pjesnik, povjesničar, jezikoslovac Pavao Ritter Vitezović svojim latinskim djelom »Croatia rediviva« (1700.) u kojem slavi svehrvatstvo. Rođen je u Senju 1652. godine u obitelji Rittera koji su se kao njemački vojnici doselili u Krajinu i naselili u Senju. Ondje su se udomaćili i pohrvatili. Nakon osnovne škole, obrazovanje nastavlja u isusovačkome kolegiju u Zagrebu, gdje mu je profesor bio Juraj Habdelić. Iako prekida školovanje i prepušta se putovanjima i samonaobrazbi, jedan je od najobraženijih Hrvata svoga vremena, čovjek mnogih zanimanja: leksikograf i književnik; pjesnik hrvatskoga i latinskoga izraza; povjesničar, kroničar i mislilac; vojnik i diplomat; bakrorezac i tiskar. Svojim je radom inspirirao hrvatsko narodno buđenje, preteča je Gaja i njegovih preporodnih ideja. Vitezović je pisac koji će sve do preporoda imati najveći utjecaj na duh književnog stvaralaštva u svim dijelovima kontinentalne Hrvatske.

 

Višežanrovski opus

 

Svoj obilan književni višežanrovski opus započeo je objavljivanjem povijesnoga djela na latinskome jeziku »Apographum ex Joanne Lucio« (1681.), u kojem dokazuje, na temelju mnogobrojnih povijesnih djela, staro plemstvo obitelji Gušić. U svom glavnome književnome djelu, »Odiljenju sigetskome« (1684.), tematski nastavlja tradiciju uspješnih obrada sigetske epopeje u spjevovima Brne Krnarutića i braće Nikole i Petra Zrinskoga. Za razliku od prethodnika, Vitezović sigetskoj tragediji ne pristupa na uobičajen epsko-kronološki način, sustavno nižući epizode dobro znanoga povijesnoga događaja, već se usredotočuje na sigetsku bitku nakon njezina završetka. U četiri dijela spjeva, napisana pretežno u dvanaesteračkim distisima, dobivena je struktura rastrganih i pojedinačnih slika o posljednjim danima obrane koju, slijedom slobodnoga Vitezovićeva odnosa spram povijesnih događaja, posreduju i novouvedeni nepovijesni likovi (gospodična Sofija, putnik, alegorična vila Hrvatkinja). Osim iskazivanja osjećaja boli i suosjećanja, pjesniku je osobito stalo da istakne glavni ideal spjeva: postojanje svjesne žrtve za opće dobro.

U ostale važnije Vitezovićeve književne radove ubraja se još i »Priričnik aliti razliko mudrosti cvitje« (1703.), zbirka poslovica (»priričja«) što ih je već bio objavio u svojim pučko-prosvjetnim kalendarima (»Kalendarium«, »Zoroast« i dr., 1695.-1702.).  Jedino svoje povijesno djelo na hrvatskome jeziku, »Kroniku aliti spomen vsega svieta vikov« (1696.), sastavio je kako bi i ne-obrazovanu publiku upoznao s mjestom Hrvatske u prošlosti i sadašnjosti. Ostala su Vitezovićeva povijesna djela pisana latinskim jezikom. U raspravi »Croatia rediviva« (»Oživjela Hrvatska«, 1700.) bavi se afirmacijom ideje o teritorijalnoj i političkoj integraciji te dominaciji Hrvatske na cjelokupnome prostoru rimskoga Ilirika, uz protezanje hrvatskoga imena na sve Južne Slavene, dok u djelu »Plorantis Croatiae saecula duo« (»Dva stoljeća ucviljene Hrvatske«, 1703.) Vitezović opisuje patnje i političke nepravde što ih je u dvama posljednjim stoljećima pretrpjela Hrvatska. Povijest posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića ocrtava u djelu »Bossna captiva« (»Zasužnjena Bosna«, 1712.), a za tisak je priredio i povijest Srbije, »Serbia illustrata«.

 

Obilježja triju narječja

 

Shvativši da je političko jedinstvo usko povezano s jezičnim, on u svoja hrvatska djela unosi obilježja svih triju narječja. Rođeni je čakavac, odgojen u kajkavskim krajevima, no širi ideju  prihvaćanja  štokavštine među svim Hrvatima. To je napose vidljivo u sačuvanome rukopisu njegova latinsko-hrvatskoga rječnika (Lexicon lattino-illyricum), u kojem su zastupljena trodijalekatna tumačenja latinske građe. Iznoseći svoje poglede na problematiku neujednačene latinične grafije (o kojoj je pisao u izgubljenoj raspravi »De ortographia«), Vitezović se zauzima za monografemsko načelo – jedan glas, jedan znak – čime nastavlja Kašićevu i Budinićevu reformsku misao, a neposredno prethodi Gajevim grafijskim rješenjima.

Zahvaljujući u prvome redu svojim političkim i filološkim integrativnim projekcijama, ali i ukupnomu svomu književnomu i kulturnomu angažmanu, Vitezović se drži bitnim prethodnikom hrvatskoga narodnog preporoda u 19. stoljeća. Zadesila ga je sudbina koja često prati neumorne i svestrane pisce: nijedno mu djelo nije doseglo klasičnu vrijednost niti je ubrojeno u književni vrh, no njegova djela u cjelini nadmašuju zbir pojedinačnih vrijednosti svakoga napose.