Arhiv tekstova

Na sceni subotičkog Hrvatskog narodnog kazališta, u desetljeću nakon njegova pokretanja (1945.), iznikle su dvije iznimne glumačke osobnosti, koje odlikuje bogatstvo komedijske mašte – Klara Peić i Katarina Bačlija. Tko voli smijeh i šalu, zapazit će Ivanka Rackov u jednom od svojih kazališnih tekstova (Rukovet, 7.-8., 1971.), taj traži društvo Kaće Bačlije, jer je ona uvijek orna i voljna zabaviti i nasmijati sugovornike, prepričavajući svoje i tuđe zgode i nezgode. Svaka njezina pripovijest je svojevrsni šou. Uozbilji se kao pred javni nastup, izbeči svoje dijamantne oči, utanji glasom i započne predstava u kojoj nam zorno prikazuje osobe koje sudjeluju, širi ruke, mijenja glas, izraz lica, završavajući izrazom koji kao da hoće reći: što ja tu mogu, kad je tako bilo. I poslije trena šutnje odjekne njen zdrav i zarazan smijeh, koji svi prihvaćaju. Govori sočno, s nervom rođene komičarke. I premda je na pozornici tumačila mahom epizodne uloge, u društvu u kojem se nalazila – uvijek glavnu! 

 

U subotičkom HNK od 1947.

 

Po prvi put se na sceni pojavila u svojoj jedanaestoj godini u ulozi majke Jugovića, a kad bi se god prisjećala svoga debija, obično bi pridodala, kako joj nikada nije bilo jasno, zbog čega se publika previjala od smijeha. Njen sljedeći nastup, u sedamnaestoj godini, bio je neusporedivo uspješniji, kada je već kao članica Kazališnog odsjeka u proljeće 1945. tumačila Varju u komadu Maksima Gorkog »Jegor Buličov«. Tom su prigodom ruski ranjenici, koji su u Subotici bili na oporavku, gromoglasno pozdravljali svaki njezin izlazak na scenu. Stalna članica Hrvatskog narodnog kazališta postaje u proljeće 1947. godine, igrala je Mariju u Sterijinoj »Laži i paralaži«, a i kasnije, kao već zrela glumica, mahom je tumačila manje ili epizodne uloge, premda subotičko kazalište, do danas, nije imalo bolju komičarku. U Sterijinim i Nušićevim komedijama Katarina Bačlija uvijek je dobivala sporedne uloge, a glavne su nosile glumice dramskoga faha. Unatoč tomu nije se bunila, jer je jednostavno voljela igrati i nije mogla zamisliti život bez izlaska na scenu. Stoga za nju kao da uistinu nisu postojale male i velike uloge, budući da je bila uvjerena kako se u svakoj glumac može izraziti, ako zna tražiti i pronaći sebe, kada uspijeva iznenaditi i obradovati i sebe i gledatelje. S mnogo šarma i duha tumačila je sobarice u Molierèovim komedijama, Nušićevim starim frajlama i alapačama svojom grotesknom igrom davala je uvijek novu dimenziju, a u likovima iz Poljakovićevih komada s uspjehom je ostvarivala potrebnu, ali i stiliziranu narodsku sočnost i uvjerljivost. 

 

Najbolja ostvarenja

 

Ostat će zapamćene mnoge njene uloge i drugačijeg faha, primjerice, lik žene narednika provokatora u Mrožekovim »Policajcima«, kada je skoro bez riječi načinila cijeli spektakl u finom, grotesknom stilu, s mnogo duha i komičarskog nerva. Ova je uloga vjerojatno jedno od njezinih najboljih ostvarenja. Sjajna je bila i kao usidjelica Augustina u tragikomičnom trileru »Osam žena« Roberta Thomasa. Radnja se zbiva pedesetih godina XX. stoljeća u jednoj palači tijekom božićnih priprema, kada njezin vlasnik biva ubijen. Osam žena približava gledateljima život žrtve i, razumije se, među njima je ubojica. Započinje duga istraga, tijekom koje publika saznaje kako svaka od njih, zapravo, ima svoje motive za ubojstvo i svoje mračne tajne. Istina, je kao i uvijek, neugodna, a s njom padaju sve maske i laži. Već svojom pojavom, hodom i maskom Kaća Bačlija je izazvala smijeh u gledalištu, a naročita kvaliteta njene igre bila je stanovita doza infantilnosti, tako znakovita za usidjelice. Istovremeno je bila i smiješna i žalosna u svojoj bespomoćnosti i bezazlenosti, pa je kroz smijeh zatirala suze. Nezaboravna je bila i kada se pojavi kao Lemeška u Poljakovićevom »Č’a Boni«, s velikom kutijom uvezanom mašnom i počne, onako s visine, razgovarati o mirazu i spremi sirote djevojke, Č’a Bonine unuke. Igrala je sa zadovoljstvom i mnogo duha u skoro svim komedijama Matije Poljakovića, te je naročitog uspjeha imala u tetralogiji u Bolti. Ogledala se i u dramskim rolama, primjerice ostvarila je zapaženu ulogu u dramskom komadu Lorraine Hansberry   »Grožđe na suncu«, o problemima crnaca. Plastično je ostvarila lik mlade crnkinje, intelektualke, koja zna biti i opora i ironična, oslobođena svih konvencija, ali ipak osoba koja drži do etičkih normi svoje majke i njezina naraštaja, radi kojih zna biti ne smo sentimentalna, već im postaje i privržena. Neovisno o roli, Katarina Bačlija se nije nastojala dopasti gledalištu, pogotovu ne pod svaku cijenu, ne želi biti lijepa i privlačna na sceni, već hoće što potpunije ostvariti svaki povjereni joj lik, dajući mu nova čitanja i značenja. Dodajmo: nedugo nakon pokretanja Radio Subotice Kaća Bačlija kao partnerica Geze Kopunovića kroz dugi niz godina sudjeluje, svake nedjelje prije podne, u radio-serijalu »Martin i Tona«, unoseći vedro raspoloženje u tisuće domova pred nedjeljni objed. Recimo na kraju, istinski komičari su prava rijetkost, pogotovu među glumicama, i može ih se na prste nabrojiti. upravo iz tih razloga može se reći: Katarini Bačliji nikada, na žalost, nije pružena ona prava prilika, koja se ne propušta, kako bi došao do punog izražaja njen bogomdani talent komičarke.