Arhiv tekstova

Dok šeće središtem Segedina Dušan Marjanović rijetko sreće svoje sunarodnjake. Od oko 170.000 stanovnika toga najvećeg grada na jugu Mađarske samo njih stotinjak pripada hrvatskoj zajednici. A i taj nevelik broj nikada se na jednom mjestu ne okupi, premda Hrvatska manjinska samouprava u Segedinu to godinama nastoji postići. 

»Desetak članova aktivno sudjeluje u radu udruge. Uostalom, od stotinjak Hrvata, koliko ih živi u Segedinu, na više se i ne može računati«, kaže predsjednik Samouprave Dušan Marjanović. 

Kao i njihova brojnost, prigode za susrete i razgovore rijetki su. Jedina manifestacija koja ima predznak tradicionalna održava se koncem veljače, kada Hrvatska manjinska samouprava u zimsko vrijeme svoje sunarodnjake i većinsko mađarsko stanovništvo nastoji zagrijati slikama i ljetnim motivima s Jadrana. Ove godine, 27. veljače, izložena su djela mladih segedinskih autora, no, najveći dio izloženih radova pripada mađarsko-hrvatskom slikaru Lászlu Kelcsu. 

»Ja slikam Mediteran, ali i naše vojvođanske, kao i mađarske pejzaže. Oni su takoreći isti. No, kada vidim da se nekome sviđa naš Jadran to mi ogrije srce«, navodi Kelcs, umjetnik koji živi na relaciji Mađarska-Austrija-Italija. 

Sugovornik nam kaže kako nije iznenađen što na izložbi nisu samo pripadnici hrvatske zajednice. 

»Primijetio sam da ovdašnji, segedinski Hrvati imaju dobru komunikaciju i suradnju s većinskim mađarskim stanovništvom. Vidim da je to dobra zajednica, da zajednički grade kulturu ovoga grada. Kako na području slikarstva, tako i glazbe.« 

Po ocjeni naših sugovornika koje zatičemo na izložbi, zajedništvo s većinskim mađarskim narodom svakako pridonosi njihovom boljem statusu, no, hrvatska manjinska zajednica u tome nešto i gubi. Kao posljedica asimilacije sve je manji interes za njegovanje jezika, kulture i identiteta. 

»Teško je motivirati ljude da se uključe u različite programe zajednice kojoj pripadaju. Obično sjede kod kuće, slobodno vrijeme provedu gledajući TV. Iskreno, i mene su morali nagovoriti da bih došao i održao ovo izlaganje. Osim toga, ljudi neće raditi bez novca. Sve u svemu, osnovni je problem u motivaciji ljudi. Njih nekoliko radi a mi ostali, tako… Što se tiče očuvanja materinjeg jezika, stariji ga poznaju i koliko-toliko govore. Gledaju i slušaju hrvatske radio i TV programe. No, djeci je to teško prenijeti, ne možemo ih nagovoriti da uče hrvatski. Evo i moja kćer stigla je do određene razine poznavanja jezika, ali čim je došla u više razrede osnovne škole interes je opao. Njima je sada zanimljiviji i atraktivniji engleski i talijanski jezik. To je ono što njih zanima«, tumači profesor usporednoga prava na segedinskom sveučilištu dr. Lászlo Heka. Na izložbu je pozvan kao vrstan poznavatelj hrvatske i mađarske zajednice, kao i njihova suživota. 

»Najveći problem je problem novca, koji proistječe iz problema neuposlenosti. Teško je u ovoj besparici naći interes da bi se kultura njegovala i očuvala. Jer, znamo svi – ako je situacija krizna, prvo čega se lišavamo to je kultura, pa makar bila ona i nacionalna«, kaže predsjednik Hrvatske manjinske samouprave u Segedinu Dušan Marjanović. 

Osim izložbe slika »Boje Jadrana«, hrvatska manjinska samo-uprava za djecu Hrvata u Segedinu svake godine organizira odlazak na jezični tečaj hrvatskoga jezika u Hrvatskoj. Vodstvo zajednice ovim programima namjerava pridodati nove projekte. Marjanović kaže kako se od očuvanja identiteta ne smije odustati:

»Mi smo u EU, perspektive zato još uvijek imamo. Treba iskoristi sve prilike koje nam se pružaju. Još smo u fazi pronalaženja novca za programe njegovanja materinjega jezika i kulture. Zato, jedini nam je put okrenuti se natječajima koji podržavaju takve projekte.« 

Naši sugovornici kažu kako je broj Hrvata u ovome dijelu Mađarske bio veći, ali da ih je od devedesetih sve manje. Asimilacija i povratak u matičnu domovinu ili u Vojvodinu iz koje su došli – glavni su razlozi. 

Na izložbu »Boje Jadrana« u organizaciji DSHV-a došla je veća skupina Hrvata iz Subotice. Među njima bio je Josip Horvat:

»Pozvani smo posjetiti izložbu radi uživanja u lijepome. A to lijepo se stvaralo u našoj matičnoj državi, na obalama predivnoga Jadrana. Mi inače surađujemo s Hrvatskom manjinskom samoupravom dulje vrijeme.«

Kako suradnja ima i zabavni karakter potvrdilo se poslije otvorenja izložbe, kada je druženje nastavljeno uz prigodnu večeru.