Arhiv tekstova

Odnos pojedinca i vlasti vječna je tema književnih djela. To je tema o kojoj smo puno čitali. Tako se i u nedavno objavljenom izboru iz antologije romana u književnosti Hrvata u Vojvodini u osječkom časopisu »Književna revija« kroz većinu tekstova  i te kako prepoznaje politički diskurs. Poznati su i ne baš slavni angažmani pisaca u političkom životu devedestih godina na ovim protorima.

Književnik Borislav Pekić je mislio da pisci ne mogu dozvoliti nikada, ni pod kakvim okolnostima, da njihova djela budu u službi politike. No, tvrdio je i da su pisci kao građani, isti kao i drugi ljudi, i da imaju iste obveze da se bore za nešto kao građani. O temi odnosa pisaca prema politici razgovarali smo s književnikom i profesorom filozofije Tomislavom Žigmanovim.

Može li pisac biti izbavljen od politike? Danilo Kiš je često razmišljao o tome, trebaju li se pisci stalno baviti politikom u svojim djelima?

Ovisi o tomu što se razumijeva pod politikom! Ukoliko je razumijevate u užem smislu, recimo leksikografski kratko, kao nauk i djelatnost o »državnim svrhama i o najboljim sredstvima za njihovo ozbiljenje«, utoliko je prostor izbava za pisca posve legitiman. No, ukoliko se ona poima posve šire, kao ukupno ljudsko nastojanje da se postigne mir, sloboda, pravda, opće dobro, jednakost, moć, sreća, ljudsko dostojanstvo... u kontekstu društvenoga suživota i pratećeg institucionalnog poretka, onda bi svaki pisac morao biti zakovan politikom. U protivnom, nije pisac! Jer, na što intendira književnost, ako ne na živote i sudbine ljudi koji su u mrežama svijeta koji ne počiva na takvim normativnim postulatima.

Srljaju li neki pisci svojevoljno u konkretan politički angažman u političkim strankama?

Toga je bilo, ima i danas, i bit će ubuduće. Jer, i pisci su tek ljudi! No, važno je kakav je ulazak u takvu politiku i kakav je izlazak. Recimo, slučaj Mirka Kovača početkom devedesetih svakom bi literati služio na čast, a politički angažman tridesetih i četrdesetih godina XX. stoljeća Knuta Hamsuna, norveškog nobelovca upregnutog u ralje nacionalsocijalizma, danas svatko normalan s gađenjem prezire.

Je li politika vječna tema književnih djela?

Da, ako se ona razumijeva na gore ocrtan način. Jer, prema njemu, cijeli život čovjeka na zemlji dotiče neki segment političkoga, a kako književnik piše, prije i iznad svega, o životima ljudi, onda je posve jasno da mu je takva politika vječna tema! Pitanje je samo kako će se ono u književnom djelu elaborirati – hoće li se eksplicirati do kraja i na jedan vulgaran način ili tek, poput memle i nanosa uz sudbinu junaka, implicite provlačiti kroz stranice djela. Jer, treba znati da u književnosti nisu toliko važne teme koliko narav tematizacije.

Jesu li današnji pisci politički impotentni? 

Zacijelo je istina da pisci, barem je to iskustvo današnjih razvijenih liberalnih demokracija, nemaju uvijek potrebna znanja i vještine kako bi obavljali posao političara ili promišljajući referirali na politiku u užem smislu. No, iskustvo naših prostora kazuje da im ta vrsta impotencije nije strana. Štoviše, sapripadna je velikom broju! Pogledajte samo vrijeme socijalizma ili devedesete godine – sve je okolo pucalo od politički »potentnih« ljudi iz književnosti! Naravno, bilo je tako zbog njihovih nekompetencija.

»Književnost je uvijek angažirana«, govorio je Sartr i još: »ona sahne ako je svedena na nevinost«. Ima li danas angažirane književnosti i ako je ima, koliko je njen alarm čujan u doba postmoderne?

Naravno da je ima! Zašto je ne bi bilo? Postmoderna nije sa sobom donijela dekonstrukciju svega. Pogledajte postmodernu srbijansku nejač koje vode vanredno dobar projekt »Beton«, pa će Vam sve biti jasno. No, pitanja koje je iznjedrila postmoderna jesu pitanja dosega, plasmana i receptora takve književnosti. Koliko se, kako se i kome se angažirani književni tekst danas, u svijetu sve više virtualnome i s puno šumova u komunikacijskim kanalima, obraća? I kakve su mu posljedice? No, stara pravila ipak ostaju: čitatelj svakako mora biti cilj, sadržaj napisa je sredstvo komunikacije, a posljedice se moraju tražiti u učinku nakon čitanja.

Jesu li, prema Vašem mišljenju, mnogi pisci političkim angažmanom osigurali sebi velike tiraže, ulazak u školsku lektiru, književne nagrade i lagodan život? Mislim ovdje prije svega na vrijeme komunističkog režima, ali i kasnije, kad su se formirale brojne političke stranke.

Zacijelo, jer, ponavljam, i pisci su ljudi! Vlast je oduvijek voljela imati svoje pisce, koji su njihovi postajali uz slijepu poslušnost, a tijekom povijesti stalno je bilo pisaca koji su, laskajući im, htjeli pod skute vladara. I ništa novo pod kapom nebeskom, reklo bi se s mudrim Salomonom. Istina, vremenom su se mijenjali vrste sinekura i načini nagrađivanja, ali je kao pravilnost ostalo da takve posljedice moraju imati za uzrok servilno držanje pisca prema vladajućima. No, to nije toliko pitanje književnosti same koliko moralnosti pisca.

Što mislite o političkom angažmanu Dobrice Ćosića?

Strahujem da je pitanje prekompleksno za novinski odgovor. Pa ipak, ne može se ne primijetiti sljedeće: uz nedvojbenu neknjiževnu karizmu i nesvakidašnju moć i utjecaj koji je imao, razvidan je i kontinuitet njegove poetike i držanja, uvijek usmjerene na uho vlasti, uz brojne konverzije: od uvjerenoga komunista do osvjedočenoga miljenika Slobodana Miloševića, pa do zalagatelja podjele Kosova. I to je legitimno, barem iz rakursa ljudskih vizura. Štoviše, takve sudbe vidimo gotovo svuda oko nas. No, posve drugo je pitanje, posljedica na općem planu takva držanja – što ono znači za dijete u Vukovaru, čiji su roditelji ubijeni 1991., ili za staricu koja je morala iz okolice Knina krenuti put Srbije 1995.? Stoga se politički angažman svakoga čovjeka, pa onda i pisca, mora promatrati kroz prizmu odgovornosti za ukupne posljedice vlastita djelovanja.

Miroslav Krleža je politički angažman pisca nazvao »iluzionističkim maštanjem o slobodi«. Kako Vam se čini ova Krležina tvrdnja nakon toliko godina?

Kojoj je i sam podlegao, zar ne, bivajući aktivnim članom u Komunističkoj partiji Jugoslavije, prije i nakon II. svjetskog rata?! Mislim da nije upitan politički angažman, koliko narav angažmana i narav onoga za što je netko angažiran. Jer, narav može biti, a i toga ima, otkucavajuće-doušnička glede službi, preko zalaganja za, kako su to stari kadrovi voljeli reći, »moralno-političku podobnost«, koja je podrazumijevala uništavanje života ljudi, pa do dosljednog zalaganja za opći boljitak, uz trpnju štete. Kada je riječ o drugom dijelu, a to je narav onoga za što se pisac angažira, onda mislim da nije prijeporno očekivati od pisaca da budu angažirani na strani pozitivnih humanističkih vrijednosti, a ne da budu, što također vidimo i oko nas, tek moralne protuhe. Ne treba zaboraviti, naime, na važnost svjedočenja moralne dosljednosti u vlastitu držanju javnih osoba, budući da je to jedan od mehanizama ustrojavanja vjerovanja u etičku utemeljenost društva.

Može li pisac u svojim djelima raskrinkavati i demistificirati politiku?

Može mnogo toga, pa i to što Vi navodite, no to ne smije postati temeljna svrha njegova djela.

Jesu li pisci za političare potrošna roba?

I to znaju biti – pogledajte cijelu plejadu pisaca za vrijeme komunizma kako su prolazili. No, pisci su, opetujem, i ljudi te su odgovorni za ono što čine – nisu političari jedino krivi u takvome slučaju, već i oni koji se daju biti potrošeni.

Kakav bi trebao biti angažman pisca iz hrvatske manjinske zajednice?

Prvo bi trebao nastojati da bude dobar pisac, što znači da objavljuje samo ona djela koja imaju književnu relevantnost. Drugo, morao bi težiti da bude dobar čovjek, što će cijeli svoj život svjedočiti u različitim životnim situacijama i pridržavati se istoga korpusa vrijednosti, kako bi poticao i druge na isto. Na koncu, mora biti nesebičan i tako pridonositi, ne samo putem knjige, i sreći i dobrobiti drugih, a ne tek biti raspoložen za namirivanje vlastitih sebičnih interesa.