Arhiv tekstova

Različita se značenja pridaju pojmu »alijenacija« gdje alijenacija predstavlja čin ili rezultat čina putem kojih netko postaje ili je postao otuđen nečemu. Obično se smatra da je alijenacija rezultat situacijskih specifičnih odnosa koji se temelje na interakciji povijesnog konteksta, strukturalnih uvjeta i pojedinca. 

U socijalno-psihološkom smislu alijenacija je produkt percipiranja diskrepancije između internaliziranih aspiracija, normi, potreba i vrijednosti i prilike za njihovo zadovoljavanje. Na temelju ovakvog dinamičkog određenja, alijenacija nije samo stanje društva ili subjektivni osjećaj pojedinca već i vrsta socijalnog procesa. 

 

»Kišobran koncept«

 

U suvremenoj sociologiji i psihologiji alijenacija označava individualni osjećaj tuđosti prema društvu, prirodi, drugim ljudima ili samome sebi. Alijenirani pojedinac ne doživljava sebe kao aktivnog nositelja moći nego kao osiromašujuću stvar koja ovisi o moćima izvan sebe. Pojam »alijenacija« može se odnositi na različita područja društvenog života i često se poklapa s nekim drugim konceptima kao što su lokus kontrole, nepovjerenje i apatija. U tom smislu alijenacija može biti jedan »kišobran koncept« pod kojim se nalaze različiti, premda u psihološkom smislu slični koncepti. 

Unatoč tome što su s konceptom alijenacije povezane mnoge dvoznačnosti, alijenacija je upotrebljiv analitički pojam za određena stanja pojedinca, grupe i društva imajući na umu da u sebi sadrži psihološki aspekt (percepcija, motivacija, potrebe, stavovi) i to neovisno o tome s kojeg se teorijskog stajališta alijenacija definira. Osim toga, alijenacija ukazuje na važnu dodirnu točku između pojedinca i njegovog socijalnog, političkog i ekonomskog sustava. Upravo iz ovih dodirnih točaka između pojedinca i određenog segmenta društvenog sustava mogu se izvesti različiti sadržaji alijenacije kao što su socijalna, politička, ekonomska ili interpersonalna alijenacija.

Valja međutim razlikovati određenje alijenacije kao psihosocijalnog koncepta i kao objektivnu činjenicu koja ukazuje na stanje u određenom društvu. U Marovoj koncepciji alijenacije naglašen je objektivni aspekt. Polazi se od stava da su najamni rad, privatno vlasništvo i podjela rada tri međusobno povezana društvena uvjeta otuđenja rada. U takvim je okolnostima pojedinac otuđen od proizvoda svojeg rada, od samog čina proizvodnje, od svoje generičke biti i od drugih ljudi. Premda je za očekivati da postoji povezanost između subjektivnog i objektivnog izražavanja alijenacije, ipak nije posve jasno koliko su i na koji način alijenacija kao stanje društva i alijenacija kao psihosocijalno stanje pojedinca međusobno povezani. Postoje dakle dvije vrste alijenacije gdje jedna ukazuje na subjektivni osjećaj nezadovoljstva, a druga na socio-strukturalnu disfunkcionalnost. Ove se dvije vrste alijenacije mogu međusobno preklapati ali su ipak konceptualno sasvim različite. U ovom ćemo radu alijenaciju primarno tretirati kao socijalno-psihološki koncept koji se odnosi na subjektivno stanje pojedinca za koje je karakteristično izražavanje nepovjerenja prema različitim »objektima« u socijalnom, političkom i interpersonalnom prostoru. Neki autori alijenaciju definiraju kao subjektivno neželjeno odvajanje od nečega što se nalazi izvan pojedinca... ili čak unutar pojedinca. Ovdje ćemo pobliže odrediti konstrukte alijenacije u socijalnom, političkom i interpersonalnom prostoru koje ćemo koristiti u ovom istraživanju.

 

Bespomoćnost, besmislenost, 

socijalna izolacija...

 

Pod utjecajem Emile Durkheimovog koncepta anomije i Julian Rotterovog koncepta lokusa kontrole, Melvin Seeman je razvio vlastiti socijalno-psihološki koncept alijenacije koji je bio primjeren za empirijska istraživanja. Seemanov koncept alijenacije pretpostavlja da čovjek stvarno ima izvjestan stupanj kontrole nad nekim pojavama u socijalnom životu i da gubitak te kontrole ili svijest o gubitku te kontrole dovodi do osjećaja depriviranosti, do osjećaja da postoji neka diskrepancija između potencijalne i stvarne kompetencije. Seeman je alijenaciju konceptualizirao kao socijalno-psihološki fenomen definirajući njezinih pet dimenzija ili subtipova: Bespomoćnost (pojedinac ne vjeruje da će mu njegovo djelovanje pomoći u postizanju cilja kojem teži); besmislenost (pojedinac nedovoljno razumije događaje u kojima sudjeluje, ne zna u što bi trebao vjerovati i zašto bi se trebao ponašati na jedan način a ne na neki drugi); anomija ili odsutnost normi (situacija u kojoj se pojedinac suočava s kontradiktornim očekivanjima i primoran je na društveno neprihvatljivo ponašanje kako bi postigao svoje ciljeve); socijalna izolacija (otuđenje pojedinca od dominantnih ciljeva i vrijednosti društva); samootuđenje (otuđenje pojedinca od samoga sebe, osjećaj da su njegovo vlastito ja i njegove sposobnosti nešto tuđe). 

 

Devalvacija normi

 

Pojedine dimenzije Seemanovog koncepta alijenacije u značajnoj mjeri korespondiraju s empirijskim konceptom anomije kojeg je ponudio Leo Srole a kojeg definiraju tri dimenzije: devalvacija normi (odnosi se na odsutnost moralnih smjernica u postizanju ciljeva); interpersonalna dezintegracija (odnosi se na destabilizaciju interpersonalnih potpora; pojedinci više ne znaju na koga se mogu u životu osloniti i osjećaju se socijalno izoliranim); nesigurna budućnost (odnosi se na napuštanje postizanja ciljeva u budućnosti). Polazeći od Seemanovih komponenti alijenacije kao što su odsutnost normi i bespomoćnost te Sroleove konceptualizacije anomije, u ovom smo radu socijalni prostor alijenacije definirali i operacionalizirali kao anomiju, tj. kao onaj socijalno-psihološki konstrukt koji u svojoj strukturi upućuje na (1) odsutnost normi, (2) osjećaj socijalne bespomoćnosti, i (3) osjećaj besperspektivnosti. I u drugim su se, danas klasičnim, istraživanjima alijenacije najčešće koristile dvije dimenzije a to su: odsutnost normi i bespomoćnost. Smatralo se naime da su Seemanove dimenzije alijenacije kao što su besmislenost i samootuđenje samo oblici bespomoćnosti. Riječ je o stavovskom obrascu čiju strukturu definiraju nepovjerenje u društvo i osjećaj socijalne nemoći. Drugim riječima, ciljevi pojedinca ne mogu biti smisleno integrirani kroz vrijednosti i norme, što znači da se ne zna više što je moguće a što nije, što je pravedno a što nepravedno.

 

Političko (ne)povjerenje 

 

Iz ideje diskrepancije između potreba i mogućnosti njihovog zadovoljavanja proizlazi da je i samo nepovjerenje u politički sustav i u politiku generalno, jedan oblik alijenacije. Naime, ono što se pojavljuje kao suprotnost političkom povjerenju i davanju političke potpore obično se naziva politička alijenacija. Ova se alijenacija odnosi na osobni osjećaj otuđenosti od politike i vlade a koji u sebi implicira ne samo odsutnost interesa za politiku već i prisutnost odbacivanja politike i vlade. Drugim riječima, politička alijenacija ukazuje na prisutnost duboko ukorijenjenih i relativno trajnih osjećaja otuđenosti, odbacivanja, negativizma, razočaranja i nezadovoljstva s političkim sustavom ili njegovim dijelovima. Općenito se drži da građani u postkomunističkim državama imaju relativno slabo povjerenje u svoje temeljne političke institucije. Ne vjeruju naime da političari u svojem djelovanju služe javnom interesu i općem dobru, a također je uočena manja razina povjerenja u ljude općenito. Politička alijenacija u empirijskim istraživanjima često u sebi uključuje različite aspekte odsutnosti političke potpore, političke neefikasnosti, nepovjerenja, i cinizma.  

Političku potporu je moguće razlikovati na tri razine političkih objekata: (1) politička zajednica, (2) politički režim i (3) politička vlast. Indikatori političke potpore se reflektiraju u stupnju poštovanja prema zakonima i vlasti, legitimaciji političkih institucija i odsutnosti ozbiljnih socijalnih konflikata. 

U pogledu političke neefikasnosti riječ je o dimenzijama građanske kompetencije koje se mogu izraziti kao eksternalna politička efikasnost i kao internalna politička efikasnost. Eksternalna politička efikasnost je svijest o predstavnicima vlasti i očekivanje da će oni djelovati u interesu građana, dok je internalna politička efikasnost subjektivno osjećanje o sposobnosti i mogućnosti za političko i društveno djelovanje. Koncept građanske (ne)kompetencije izražen u oblicima političke neefikasnosti (eksternalne i internalne) u najvećoj mjeri korespondira s konceptima političkog nepovjerenja (odsutnost normi) i političke nekompetencije (nemoć). Političko-kulturalni značaj koncepta političkog (ne)povjerenja može se vidjeti u tome što se ovaj koncept u politiološkoj literaturi smatra jednim od krucijalnih dimenzija političke kulture. Zbog toga se ponekad govori o postojanju alijenirane političke kulture. 

Političko (ne)povjerenje je subjektivni osjećaj koji građani imaju prema političkom sustavu, vlastima i institucijama. Očituje se u percepciji između političkog očekivanja i stvarnosti, odnosno u procjeni da li političke vlasti i institucije djeluju u suglasju s normativnim očekivanjima javnosti. Političko nepovjerenje se ponekad koristi kao sinonim za politički cinizam, premda politički cinizam ukazuje na jedan teži i oštriji psihološko-politički fenomen. 

Za cinika je karakteristično da negira postojanje ljudske iskrenosti i da vjeruje kako je cijelokupno ljudsko ponašanje motivirano isključivo sebičnim ciljevima. Politički cinizam bi se stoga mogao definirati kao stav kojim se izražava nepovjerenje u »dobre« namjere i ponašanja političkih aktera i prezir prema politici općenito. 

Ada W. Finifter se u empirijskim istraživanjima političke alijenacije koristi Seemanovim konceptom (socijalne) alijenacije. Naime, Finifter koncept političke alijenacije definira dimenzijama kao što su politička bespomoćnost, politička besmislenost, percipirana odsutnost normi, i politička izolacija. U izučavanju socijalne i političke alijenacije teško je zaobići postavke teorije socijalne atribucije čija se središnja tema sastoji u razumijevanju čemu ljudi atribuiraju ili pripisuju uzrok ili razloge vlastitog ponašanja i ponašanja drugih ljudi. Na temelju unutarnjih i vanjskih atribucijskih procesa, odnosno posjedovanja kontrole nad događajima, govori se o konceptu lokusa kontrole a koji ukazuje na mjeru u kojoj ljudi percipiraju rezultate kao one koji se nalaze pod njihovom unutarnjom kontrolom ili kao one koji se nalaze pod vanjskom kontrolom (svojim učincima pridaju vanjske atribucije kao što su ponašanja drugih ljudi, korumpiranost društva, pokvarenost ljudi i sl.) U našem smo radu politički prostor alijenacije definirali i operacionalizirali kao stavovski obrazac čija struktura sadrži (1) nepovjerenje u političare, (2) nepovjerenje u državu i (3) nepovjerenje u političke stranke. 

 

Građanska svjesnost

 

Međutim, političko (ne)povjerenje je samo jedan od indikatora političke alijenacije. Drugi je indikator politička involviranost koja se može manifestirati u obliku interesa za politiku i različitih obrazaca političke angažiranosti. U jednom našem ranijem istraživanju faktorskom su analizom izdvojene dvije latentne dimenzije političke involviranosti. Prvu smo nazvali »interes za politiku« a definiraju je praćenje političkih događaja putem masovni medija, a drugu smo dimenziju nazvali »stranačka angažiranost« koju definiraju odlazak na sastanke političke stranke i sudjelovanje u njenom radu. Premda je utvrđena pozitivna interfaktorska korelacija (r=0.33), ipak je riječ o relativno nezavisnim dimenzijama političke involviranosti. Interes za politiku ili, kako neki nazivaju, politički interes ne podrazumijeva nužno postojanje i stranačke angažiranosti. Drugim riječima, ne postoji visoka korelacija između kognitivne i bihevioralne komponente političke involviranosti. Obično se drži kako politički alijenirani pojedinci ne traže informacije vezane za politiku i nisu prijemčivi za političke informacije budući da nemaju povjerenje u političke aktere. Pod političkim interesom ili interesom za politiku podrazumijeva se stupanj u kojem politika pobuđuje znatiželju građana. Kao komponente interesa za politiku ili internalnog aspekta političke involviranosti navodi se sudjelovanje u raspravama o politici i praćenje političkih događaja putem medija. Riječ je o vrsti građanske svjesnosti koja se interpretira kao mjera aktivne psihološke angažiranosti vezane za različite političke objekte. Veličina političkog interesa se najčešće dovodi u pozitivnu vezu s veličinom političkog povjerenja i sa stopom izlaska na izbore. Upravo se na temelju povezanosti političkog interesa i političkog povjerenja mogu razlikovati tipovi odnosa prema politici koji se mogu prikazati na sljedeći način: (1) integrirani odnos: visoki interes za politiku i visoko političko povjerenje, (2) cinični odnos: visoki interes za politiku i nisko političko povjerenje, (3) lojalni odnos: niski interes za politiku i visoko političko povjerenje, i (4) alijenirani odnos: niski interes za politiku i nisko političko povjerenje. Ovaj model odnosa prema politici bit će nam značajan u analizi dimenzija alijenacije (anomija, nepovjerenje u politiku, nepovjerenje u ljude) kao prediktora interesa za politiku. U ovom smo istraživanju interes za politiku definirali i operacionalizirali kao internalnu političku involviranost čija struktura ukazuje na prisutnost praćenja politike putem elektronskih i novinskih medija i na prisutnost razgovora o politici s prijateljima i u obiteljskom krugu.