Arhiv tekstova

Pjesnik Antun Kanižlić najblistavija je figura slavonskoga književnoga kruga, posljednji je predstavnik hrvatskoga književnoga baroka, jedan od zakašnjelih pjesnika kakvih ima u svim razdobljima. Rođen je u Požegi 1699. godine. U rodnome je gradu završio nižu, a u Zagrebu višu gimnaziju. Stupio je u isusovački red i novicijat u Beču 1714. Bio je profesor na varaždinskoj i zagrebačkoj gimnaziji, studirao je teologiju, a 1728. zaređen je za svećenika. Od 1731. do 1745. službuje u isusovačkim kolegijima, rezidencijama i misijama u Zagrebu, Požegi, Osijeku, Petrovaradinu i Varaždinu. Od 1752. do kraja života (1777.) radio je u biskupskome konzistoriju u Požegi.

Kanižlićevo književno djelovanje nadovezuje se na rad posljednjega velikoga dubrovčanina Ignjata Đurđevića. Kanižlić je ostavio niz molitvenika i katekizama upućenih vjerskomu odgoju puka: »Obilato duhovno mliko«, 1754.; »Bogoljubstvo na poštenje«, 1759.; »Utočište blaženoj Divici Mariji«, 1759.; »Primogući i srdce nadvladajući uzroci«, 1760.; »Bogoljubnost molitvena«, 1766., te »Mala i svakomu potribna bogoslovica«, 1773.  Sudjelovao je i u pripremanju početnica namijenjenih opismenjavanju puka u požeškome kraju (»Abecevica«). Dva najvažnija Kanižlićeva djela – »Kamen pravi smutnje velike« i »Sveta Rožalija panormitanka divica« – objavljena su nakon autorove smrti, 1780.

Najznačajnije je Kanižlićevo djelo spjev »Sveta Rožalija«, neka vrsta monologa podijeljenoga u četiri dijela, zapravo list (knjiga) koji svetica iz Palerma na Siciliji piše svojim roditeljima sjećajući se svoga svjetovnog života.  Žanrovsko-tematski pripada religioznim poemama s karakteristikama baroknih plačeva, čime se to djelo približuje sličnim ostvarenjima dubrovačkih pjesnika. U Kanižlića, kao i u svakoj religioznoj poemi, nema razvoja događaja, početni i završni prizor istovjetni su: Rožalija se nalazi u špilji gdje ispovijeda svoju ljubav spram Boga. S općom je strukturom baroknih plačeva Kanižlićevo djelo povezano situacijama i ambijentom (mjesto je kajanja špilja, Rožalijino prisjećanje na trenutak preobraćenja, njezina želja za većom količinom isplakanih suza, javljanje vizija Isusovih muka i sl.). Sveta je Rožalija ispjevana dvostrukorimovanim dvanaestercima, stihu narativne intencije, ali su u pojedinim lirskim odlomcima rabljeni i drugi stihovi (deseterci, osmerci, sedmerci). Kanižlićev književni jezik temelji se na štokavskoj ikavici posavskih govora, s mnogim nasljedovanim neslavonskim (poglavito dubrovačkim, ali i kajkavskim) jezičnim elementima, pa označuje svojevrsnu sintezu hrvatskoga književnoga jezika od  Kašića do Belostenca.