Arhiv tekstova

Slađana Bukovac (1971.) diplomirala je povijest umjetnosti i komparativnu književnost. Radi kao novinarka na Hrvatskoj televiziji u emisiji »Pola ure kulture«. Živi na relaciji Glina – Zagreb. Autorica je pjesničke zbirke »Nijedan pauk nije savršen«, kojom je nominirana za »Kiklopa« za poeziju. Kritičari su tom prigodom primijetili sljedeće: »Poezija Slađane Bukovac ljubavne je tematike, po ugođaju najčešće nostalgična, ponekad melankolična. Njezina lirika, zapravo, neprestano otvara pitanje komunikacije, a jedna od boljih definicija ljubavi kaže da je ljubav ništa drugo do razumijevanje.« 

Romanom »Putnici« (2003.) također je privukla pozornost i čitatelja i kritike te je nagrađena »Slavićem« i »Kiklopom« za debitantsku knjigu godine. U njemu je autorica svoju junakinju poslala u Pariz, gurnula ju je u ralje ne-očekivane ljubavi koja se razvija polako, obostranim ispipavanjem, postupnim upoznavanjem i otkrivanjem. Nije to žestoki plam ljubavi na prvi pogled, unatoč nekim slatkim romantičnim epizodama, više je to postupno gniježđenje u labilnoj stvarnosti, opterećenoj nedovršenim pričama iz prošlosti. Ona dolazi iz Zagreba, ali grad njena odrastanja i stasanja je Sarajevo, sa svim suprotnostima i mukama što su ih trebali proživljavati »različiti«, a takvi su bili svi njeni važniji mladenački prijatelji. On je Šveđanin, ali u Pariz dolazi iz Meksika. Susret je bio slučajan, kao i obično, ali je kroz čaroliju uzajamnog prepoznavanja zbližio dvoje ljudi koji na različite načine, i na različitim zemljopisnim širinama, tragaju za samim sobom.

OSLIKAVANJE STVARNOSTI: I napokon, krajem prošle godine, pojavio se i novi, dugo očekivani roman ove zanimljive autorice pod naslovom »Rod avetnjaka«. Riječ je o jednom od najuzbudljivijih i najpotresnijih romana napisanih u Hrvatskoj u nekoliko posljednjih godina. Kroz lik glavnoga junaka, psihijatra Pavela, koji u općoj bolnici prima pacijente kao na tekućoj vrpci, oslikava se stvarnost oko nas i svi oni koje ne nalazimo na novinskim stranicama: obespravljeni, izgubljeni, transseksualni, oboljeli od PTSP-a... Kroz sudbinu Pavela i njegovih pacijenata priča se bolna priča o poslijeratnom društvu, o ljudima koji teže istom traženju. Bez obzira na to jesu li bogati ili siromašni, jesu li poznati, kao supruga nizozemskog diplomata, ili potpuno nepoznati, kao ekolog koji pokušava spasiti životinje, osuđeni su da se, uz psihijatrovu pomoć ili bez nje, bore i suoče s prošlim i budućim problemima. Bravurozno napisan, ovaj je roman »Let iznad kukavičjega gnijezda« suvremenoga hrvatskog društva. 

»U osnovnoj smo školi imali albume za sličice u razredu pa smo često razmjenjivali duplikate. Tri sličice bile su iznimno rijetke: čudnovati kljunaš, jedan od primata iz roda avetnjaka i pjegava hijena. Za njih se od druge djece moglo dobiti svašta. Uroš i ja s tim smo sličicama imali sreće, dobili smo hrpu duplikata. U našem dućanu jednom je gotovo cijela pošiljka čokoladica imala kljunaša i avetnjaka, prodali smo moj tranzistor i kupili sto komada, bio je to nezamisliv kapital. Jednom smo jednu jedinu sličicu mijenjali za kožnu loptu. Uroš je tvrdio da to nešto mora značiti, što smo s tim sličicama bili tako sretne ruke, pa je smislio da ih pretvorimo u svojevrsne signale.«

MRAČNE TEME: Ti »svojevrsni signali«, sličice iz nekad popularne čokoladice »Životinjsko carstvo«, vode nas kroz priču koju je lako prepoznati kao našu suvremenost.

»Ovo je priča o Hrvatskoj koja nalikuje na ne-elitnu traljavo organiziranu psihijatriju«, kazala je Alemka Mirković prigodom predstavljena knjige. »Pet godina nakon njena  prvijenca ‘Putnici’, mlada je književnica ponovo progovorila. I to o mračnim i teškim temama poslijeratnog društva i traumama koje su postale uobičajene i sveprisutne. Ovo je i priča o neobičnom prijateljstvu, psihijatra i masovnog ubojice, koji je možda i ratni zločinac, čime autorica postavlja pitanje – dokle ide granica političke korektnosti kada se odnosi na privatnu sferu? Svi oni koji ne vole čitati bajke, već bi radije zagrizli u katalog anomalija hrvatskoga društva, neka slobodno posegnu za uzbudljivim romanom.«

U vrijeme kada se u specifičan prostor namijenjen piscima guraju mnogi, Slađana Bukovac pripada među one koji u njemu zaslužuju jedno od značajnih mjesta. Njezin se roman može okititi mnogim atributima zbog kojih zaslužuje našu pozornost. »Rod avetnjaka« ide u red knjiga koje se čitaju u jednom dahu, unatoč teškoj i pomalo mučnoj temi s kojom bivamo suočeni.