Arhiv tekstova

Ulazak partizana u Srijemsku Mitrovicu na Svi sveti, 1. studenoga 1944. godine označio je početak stradanja za mnoge nedužne Hrvate i Nijemce koji su mučeni i ubijani bez suđenja i ikakvog povoda u narednih 10-tak dana. Istraživanje ovih zločina bilo je zabranjeno tijekom pola stoljeća komunističke vlasti, također vlasti koje su vodile Srbiju nakon 90-tih godine zatvarale su, a i dalje zatvaraju oči nad ovim zločinom smatrajući da će biti zaboravljen. Masovne grobnice s hrvatskim žrtvama nalaze se na nekoliko mjesta u gradu, a najveća strijeljanja Hrvata izvršena su na Promenadi gdje se danas nalazi nogometno igralište i šetalište. Druga grobnica gdje su ubijani Hrvati bila je Jalija, plavno područje s dosta jama za kopanje gline na kojem je nakon rata izgrađeno stambeno naselje. Treće gubilište je bilo katoličko groblje i Bijeli breg, dok je jedan broj Hrvata ubijen u Kustodiji, mitrovačkom zatvoru kao i u logoru Svilara gdje se danas nalazi tvornica namještaja 1. Novembar. 

 

Svjedočanstva

 

Svjedočanstvo o ubijanju Hrvata u Srijemskoj Mitrovici nakon ulaska partizana iznio je tadašnji  mitrovački kapelan Ćiril Kos u knjizi Srijemska kalvarija Hrvata: »Od 2. do 4. studenoga 1944., počele su masovne likvidacije Hrvata u Mitrovici. Bilo je to u Jaliji, kod kaznione u tzv. špliter grabama kojih je bilo mnogo po Mitrovici, a bile su iskopane za rata. Kada se konačno uspostavila kakva-takva vlast u Beogradu, tada su ljudi (Mitrovčani, a i iz okolnih mjesta) tamo odlazili tužeći se da su izgubili svoje bez ikakva suda, tražeći potvrde o njihovoj smrti. Dakako, radilo se isključivo o katoličkim Hrvatima! Jednog su dana ti ljudi dobili uske cedulje na kojima je pisalo da je dotični likvidiran, njegovo ime i prezime, datum smaknuća, dakako, sve bez suda.«

Antun Španović također svjedoči o masovnim ubojstvima Hrvata, kao i o ubojstvu njegovog brata i još tri člana njegove šire obitelji: »Brat i ja smo bili u Mitrovici kada su partizani uspjeli, nakon teških borbi, ući i osvojiti grad. Tijekom rata bili smo u hrvatskoj vojsci na bojištima u Bosni i u Srijemu, a u grad smo se vratili  u listopadu 1944. Tu noć kad su partizani ušli u grad opkolili su našu kuću, partizane je vodio pukovnik Milan Perić, on je bio Mitrovčanin Srbin koji mi je kazao da legnem i da nigdje ne idem, tako sam ja ostao, a mog brata su odveli u Kustodiju. Sutradan je sestra otišla da ga vidi, rekla je da je bio pretučen, bez zuba sa slomljenim rukama da je ležao na podu sa spuštenim hlačama jer ih nije mogao navući. Strijeljanja su vršena svaku večer na nekoliko mjesta u gradu, na našem groblju je bila iskopana jama gdje su ubijeni mnogi nedužni Hrvati. Moja sestra i ja smo svaku večer išli na groblje da gledamo cipele, jer oni koji su strijeljani morali su se izuti. Četvrti dan saznali smo od susjede da je brat odveden na strijeljanje u Jaliju jer ga je ona vidjela u koloni koja je sprovođena u tom smjeru, i tu večer je ubijen u Jaliji, ne znamo točno gdje jer je tu bilo nekoliko grobnica. Ubojstva Hrvata su počinili partizani iz 21. srpske oslobodilačke divizije, a mitrovački komunisti su im pokazivali u kojim su kućama Hrvati. Četvorica Španovića iz naše obitelji je tada ubijeno: moj brat Nikola, Mitar Španović, Iva Španović i još jedan Nikola Španović. 

 

Udar na crkvu

 

Suđenje mitrovačkom župniku Franji Račkom je imalo zadatak zadati udarac hrvatskom narodu, ovaj put na duhovni život i optužiti Katoličku crkvu za ustaške zločine. Franjo Rački je rođen u Đakovu 1883. godine, gimnaziju je završio u Zagrebu a studij teologije i arheologije u Innsbrucku. Za svećenika je zaređen 1908. također u Innsbrucku. Nakon završenih studija postaje vjeroučitelj u Sremskomitrovačkoj gimnaziji od 1912. do 1916. godine, a od 1916. do 1944. obnaša funkciju mitrovačkog župnika. Sud je osudio župnika Franju Račkog na smrt strijeljanjem, na gubitak svih prava i konfiskaciju imovine, što je izazvalo veliki šok kod mitrovačkih katolika. Odvjetnik je sastavio molbu za pomilovanje, ali je važnija bila molba koju je poslao mitrovački kapelan Ćiril Kos koju je potpisalo 508 građana i koja je poslana Vrhovnom sudu u Novom Sadu s molbom da ju dalje pošalje Prezidijumu Narodne Skupštine na rješavanje. Prezidijum F.N.R. Jugoslavije uslišio je molbu i smrtnu kaznu zamijenio za kaznu od dvadeset godina robije. Franjo Rački je umro u zatvoru 1956. godine i pokopan je na katoličkom groblju. Prvobitno je bio pokopan bez ikakvog obilježja i crkvenih obreda, a tek nakon nekoliko godina je premješten u prvobitno namijenjenu grobnicu uz crkvene obrede. 

 

Nevini za nevine

 

Očigledno je da su Hrvati bili žrtve partizanske politike koja se vodila parolom »nevini za nevine« te su predstavljali odmazdu za ubijene Srbe tijekom rata u Srijemskoj Mitrovici. Točan broj ubijenih Hrvata nikada neće biti poznat, a djelomični spiskovi ubijenih nalaze se u knjigama Srijemska kalvarija Hrvata autorice Nade Filjak-Gvozdić i Juraja Lončarevića  i knjizi Srijem krvavo krilo Hrvatske  autora Milana Bičanića. Približni broj ubijenih Hrvata u Srijemskoj Mitrovici na temelju spiskova u knjigama kao i mog osobnog višegodišnjeg istraživanja iznosi oko 500. Jedini preostali način za daljnje istraživanje ovoga zločina se svodi na izjave svjedoka koji su preživjeli partizansku torturu ili su bili svjedoci tih zločina nad članovima njihovih obitelji ili poznanika. Broj preostalih svjedoka nije velik prvenstveno zbog toga što većina nije više među živima, a veći dio onih koji su preživjeli nalazi se u inozemstvu ili negdje u Hrvatskoj gdje su se preselili tijekom Domovinskog rata. Na žalost nisu Hrvati ubijeni samo u Srijemskoj Mitrovici nego diljem Srijema, u svim srijemskim mjestima, a posebice Slankamenu, Zemunu, Staroj Pazovi, Hrtkovcima. Ustaški zločini u Srijemu su kažnjeni i opisani u mnogim knjigama no partizanske zločine i hrvatske žrtve niti jedna vlast u Srijemskoj Mitrovici ili bilo kom srijemskom mjestu nikad nije spominjala. Ustaškim žrtvama je podignuto spomen obilježje dok su nad glavama hrvatskih žrtava podignuti stambeni blokovi i nogometno igralište.