Arhiv tekstova

Korizma je. Prilika i poziv za duhovnu obnovu kršćana. Obnovu u vjeri. Zašto baš u vjeri? Nažalost, naša vjera slabi kao i sve naše sile. Treba je ojačati. Isus je živio i prošao zemljom, a ipak nisu svi vjerovali. Ni njegovi suvremenici. Ne! Bilo ih je mnogo među nevjernima. Iako su govorili s njim, gledali što on radi, pratili njegove riječi. Iako su sjedili s njim za istim stolom, doticali se njegovih ruku i haljina, vidjeli sjaj njegovih očiju i slušali toplinu i jakost njegova govora. Iako su vidjeli da slijepi gledaju, gluhi čuju, hromi hodaju, gubavi se čiste, mrtvi ustaju na samo jednu riječ njegovu, na jedan zahvat njegovih božanskih ruku. Nisu vjerovali zbog tvrdoće srdaca svojih. Zbog zaslijepljenosti razuma i volje, ali još više zbog tvrdoće srdaca. Uznemirivao ih je taj Krist, osjetili su u njemu nešto veliko, prodrmala ih je njegova pojava, šibale njegove riječi, glasno su govorila njegova djela – ali srce je ostalo tvrdo, potpuno tvrdo. Nijedan nabor mekoće nije se pojavio na njemu, ni najmanja kapitulacija zaleđenog razuma, ni najneznatniji pokret volje. Sam led, sama tvrdoća, sama nevjera. Tu tvrdoću osjetio je Krist tako bolno uoči muke svoje. Osjetio ju je bolno, jer je bio pravi čovjek. Iako je njegovo čovještvo potpuno sraslo, stopilo se s božanstvom, ono nije izgubilo ljudskih osobina, ljudskih karakteristika. Jest, Krist je bio i ostao potpuni čovjek. Zato je i plakao nad nevjernim naraštajem ovim. Zato se i duboko potreslo njegovo ljudsko srce. Zato je i osjetio sav neuspjeh svoga rada i svu težinu misije, koju mu je povjerio Otac.  

VJEROVALI SU U NJ: Ali osim ovih, koji nisu vjerovali poradi tvrdoće srdaca, bilo je i drugih. O njima Sveto pismo ovako govori: »Ipak mnogi od poglavara vjerovaše u njega, ali ga nisu priznavali poradi farizeja, da ne budu izopćeni iz zbornice« (Iv 12,42). Vjerovali su u nj, jer su njegova čudesa bila previše očita. Jer nisu mogli zatvoriti svoje oči i iskriviti potpuno svoj zdravi sud. I jer nisu sasvim zaledili svoja srca. Ali bojali su se farizeja. Bili su na uglednim položajima, pa će ih možda izgubiti. Uživali su povjerenje vlastodržaca, pa će ga možda proigrati. Imali su unosna mjesta pa će ih baciti iz njih. A što će onda biti s njima? Postati beskućnici, kakvih je puna Judeja? Jedni od onih koji idu za Kristom i očekuju kraljevstvo nebesko kad ovdje ništa nemaju. A i oko njega, oko Krista, lanac se sve više steže. Veliko vijeće reklo je već svoje. Svećenici i farizeji zaključiše da ga uhvate. Pa što će onda biti s njima ako svoju vjeru javno pokažu? Slijedit će sudbinu Kristovu! A oni to neće. Nisu na to pripravni! Ne mogu tako daleko za njim. Ipak je ljepše sjediti u zbornicama i sačuvati svoj ugled. Kud ih to Krist vodi? Jest, oni vjeruju u nj, ali nisu pripravni da išta zbog njega izgube, a najmanje da svoje mjesto i svoju službu u zbornicama možda zamijene s progonima, zatvorom ili čak smrću. To su oni o kojima Sveto pismo kaže »da su više ljubili ljudsku slavu, nego li slavu Božju« (Iv 12,43). A koliko je takvih u svijetu. I u Kristovo doba i danas. To su male duše, kukavci i slabići. I oni spadaju u rod nevjernika. I oni povećavaju redove njihove. Istina, njihove oči nisu sasvim slijepe i njihova srca nisu sasvim otvrdnula, ali izvana se ništa ne razlikuju od onih nevjernika. I poradi njih je Krist trpio uoči svoje muke i nakon što se sleglo slavlje Cvjetnice. 

PONAJPRIJE JE POTREBNA VJERA: O, taj nevjerni rod! Koliko ga je bilo kroz povijest Crkve, a koliko ga danas tek ima! Pa ipak, da netko uđe u život vječni, potrebna je ponajprije vjera. Krist od svojih traži najprije vjeru. To je vlastitost njegovih učenika. Preduvjet da nekome vrati zdravlje. Preduvjet da se duši oproste grijesi. A biljka nevjere posijana je ipak tako često među sinovima ljudskim. I među kršćanskim narodima. I među katolicima. I tako se brzo širi kao maslačkove sjemenke i uporna je kao svaki drač i kukolj. Nevjerno pleme, nevjerni rod! A kraj toga nevjernog roda Krist i danas govori isto što je govorio pred blagdan Pashe: »Tko vjeruje u mene, ne vjeruje u mene nego u onoga koji me je poslao« (Iv 12,44). »Ja sam kao svjetlo došao na svijet, da ni jedan koji vjeruje u mene ne ostane u tami« (Iv 12,46). »Tko mene vidi, vidi i Oca« (Iv 14,9). A mi? Što da reknemo o vjeri u Isusa Krista, kad je toliki nemaju? Kad su otvrdnula tolika srca, kao i farizejska u Kristovo vrijeme, ili kad zbog svoje slabosti i ljudske sebičnosti ne pokazuju vjeru izvana? Možemo reći samo jedno: vjera je velika milost, veliki Božji dar. Pripravljen je, doduše, za sve, ali svi ga ne mogu dohvatiti. Približavaju mu se i dohvatiti ga mogu samo oni koji su jednostavna i ponizna srca. Farizeji ga nisu mogli dohvatiti. Ni oholice i nadute duše sadašnjice. Ni duše koje se nisu odrekle svoje sebičnosti. Farizeji nisu znali što im manjka da od nevjernika postanu vjernici. Ne znaju ni nevjernici sadašnjice. Ali mi to znamo. Za sebe i za čitavo naše pokoljenje...