Arhiv tekstova

U izdanju subotičkog ogranka Matice hrvatske ovih je dana objavljena knjiga »Hrvatsko proljeće i bački Hrvati« pravnika i kulturnog djelatnika Nace Zelića, koji je i sam bio sudionikom »Hrvatskoga proljeća«, te zbog »djelovanja s pozicije hrvatskog nacionalizma« i kao član Matice hrvatske u Zagrebu, u ožujku 1973. razrješen je dužnosti suca Okružnog suda u Subotici, te od tada živi u Zagrebu.

Naco Zelić u knjizi opisuje kulturne prilike među bačkim Hrvatima u razdoblju od 1968. do1971., kada među njima, kako se navodi, dolazi do ponovnoga buđenja nacionalne svijesti. U želji da se dobije potpora za kulturno djelovanje uspostavljeni su 1968. godine kontakti s Maticom hrvatskom u Zagrebu, te se radilo na osnutku ogranka te kulturne institucije u Subotici. Od osnutka ogranka odustalo se zbog političkih pritisaka, ali je dogovoreno pokretanje Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva »Bunjevačko kolo« u Subotici, koje je osnovano 18. siječnja 1970. godine, te ono ubrzo postaje organizatorom »Dužijance«, obnovljenog »Velikog prela«, a priređuje i svečanu akademiju u povodu 100. godišnjice »Bunjevačkih i šokačkih novina«.

To živo kuturno razdoblje, kako se opisuje, obilježilo je i objavljivanje više knjiga hrvatskih pisaca iz Bačke; godine 1970. obnovljeno je izdavanje kalendara »Subotička Danica«; književni časopis »Rukovet« početkom 70-ih zadobiva hrvatski karakter; a na sceni Narodnog kazališta postavljaju se djela hrvatskih autora.

U posebnom dijelu knjige autor se bavi djelovanjem kulturno-prosvjetnog društva »Matija Gubec« iz Tavankuta osnovanog 1946. godine, koje je »i pokraj promjene naziva zadržalo hrvatski duh i ispunjavalo prazninu nastalu ukidanjem društava i ustanova u Subotici i po drugim mjestima Bačke, poglavito u razdoblju od 1965. do 1972. godine«. Također, spominje i djelovanje hrvatskog KUD-a »Vladimir Nazor« iz Sombora.

No, kao što je već poznato, odluke u svezi »Hrvatskog proljeća« donesene na sjednici Izvršnog komiteta Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije u Karađorđevu u prosincu 1971. odrazile su se i na bačke Hrvate, osobito na Hrvate u Subotici. To je u ljeto 1972. rezultiralo smjenama tzv. »matičara« i »hrvatskih nacionalista« u javnim ustanovama (sudaca, liječnika, prosvjetnih radnika, novinara, djelatnika Gradske knjižnice, članova pokrajinskog vodstva) ali i  zatvorskim kaznama (Ante Sekulić, Bela Gabrić, Juraj Lončarević, Grgo Bačlija, Balint Vujkov). Kako autor bilježi, »hajka je vremenom jenjavala, ali nije okončana sve do devedesetih godina prošloga stoljeća«.

»Ovim svojim sjećanjima na burne sedamdesete godine 20. stoljeća želio sam istaknuti da smo i mi, bunjevački Hrvati u Subotici, sukladno političkoj i socijalnoj misli ‘Hrvatskog proljeća’, pokreta za ostvarivanje ideja o pravednosti, jednakosti i ‘socijalizmu s ljudskim likom’ učinili znatne pomake na kulturnom polju. Bili su vjerojatno nedovoljni i ne onoliki koliko smo mi to željeli. Zaustavljeni smo bili političkom odlukom i kažnjeni na različite načine. Žrtve brojnih ljudi, znanih i neznanih, bile su velike. Mnogi su dugo trpjeli i živjeli bez nade«, navodi autor knjige.