Arhiv tekstova

Treća prozna knjiga Nevena Ušumovića dokazuje da se radi o autoru koji na hrvatskoj proznoj sceni zauzima osobito mjesto. Prevoditelj i poznavatelj suvremene mađarske književnosti, Ušumović je i u svojim dosadašnjim prozama vodio živ i zreo književni dijalog s cijelim nizom velikih mađarskih/europskih pisaca, razgovor čiji je vrhunac upravo zbirka pripovijedaka »Makovo zrno« – svojevrsno »svjetotvorno prevođenje« djela još jednog Subotičanina, po nekima i prvog mađarskog proznog modernista, Géze Csátha (1887.-1919.). 

No, ovdje se ne radi ni o zavičajnom »jednačenju po mjestu tvorbe«, ni o autorskom »jednačenju po zvučnosti«: ispisujući nove tekstove nadahnute razornim Csáthovim motivima Ušumović ih smješta u Suboticu rata i neposrednog poraća, u vlastitu povijest, jezik i književnu tradiciju, stvarajući novo dijaloško raskrižje (Zagreb-Budimpešta-Beograd, a sve »via« Subotica) i pripovjedne svjetove u kojima bi se Csáthovi junaci mogli osjećati kao kod kuće, iako je od njihovog dolaska na svijet prošlo već ravno stotinu godina.

Originalnost, koncept, izvedba… Ušumo-vićev autorski postupak ne da se usporediti ni sa čime što domaća književnost danas nudi. Snažne i razorne, njegove proze istodobno zastrašuju i tjeraju na smijeh, kroz svoje naturalističke (i simbolističke, i ekspresionističke) igre, one simuliraju rad povijesti – rad povijesti nad nama, kao i nad svim znakovnim sustavima – rad koji se u konačnici često svodi na »ironiju«.