Arhiv tekstova

Ovoga tjedna, u srijedu, započela je korizma, vrijeme u kojemu nas Crkva poziva da stavimo na kušnju našu slobodu. Ovo je vrijeme u kojemu trebamo pokušati ponovno zadobiti nadzor nad svojim životom, a posebice se odreći grijeha i loših navika. Svatko od nas nosi poneku lošu naviku, grijeh protiv kojega ne pronalazi snage kako bi ga nadvladao. Pravo vrijeme za promjene našega života je sada. 

Kako bismo bolje shvatili što je korizma i što je potrebno svakome čovjeku kako bi dočekao radostan Uskrs, razgovarali smo s kapelanom u katedrali svete Terezije Avilske u Subotici, vlč. Predragom Alilovićem, koji je nam je pojasnio smisao korizme i odricanja. 

Korizma je počela na Čistu srijedu, koliko ona traje i što ona znači u životu vjernika? 

Čista srijeda je početak duhovne priprave i vrijeme razmatranja najvećeg otajstva naše vjere. To je patnja, smrt i uskrsnuće Isusa Krista. To su tri tajne koje čovjek nikada neće razumjeti. Zašto bi sin Boga Oca patio, umro i uskrsnuo radi nas, ljudi? I apostoli su bili iznenađeni kada im je Isus govorio o svome stradavanju. Primili su od njega naredbu da o tome nikomu ne govore. Iz ovoga velikog čovječjeg nerazumijevanja i neprihvaćanja muke i stradavanja proizilazi potreba da se duhovno pripravimo za održavanje korizme i proslavljanje Uskrsa.

Zbog čega se obavlja obred pepeljenja na Pepelnicu?

Na prvom mjestu jest starozavjetna slika o stvaranju čovjeka. Bog nas je stvorio iz zemaljskoga praha i mi se u taj prah vraćamo. Pepeljenje nas suočava s činjenicom da svi mi moramo umrijeti. To je činjenica koju u svagdanjem životu trebamo prihvatiti. Ali, iza čina pepeljenja stoji još jedna poruka. Pitao sam svoje đake o slučaju kralja Davida. On je sjeo u prašinu i u javnosti se posipao njome po glavi. Prepoznali su da je David nešto skrivio i pomislili su da se za kaznu trebao posuti prašinom. David je svojevoljno prikazao čin posipanja prašinom po glavi. To je bio način iskazivanja iskrenog i dubokog pokajanja. Kršćani simbol pepela preuzimaju iz Staroga zavjeta. Pepeljenje je naš znak spremnosti da se pokajemo za sve naše osobne grijehe, ali je i znak naše odlučnosti za promjenom. Isto tako se moramo prisjetiti i poziva koji nam je upućen po samom Gospodinu, kojeg čitamo u prvom poglavlju Evanđelja po Marku: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!« Iskreno i svojevoljno obraćenje duše i tijela je poruka koju sadrži čin pepeljenja.

Poznato je da je korizma razdoblje koje bi trebalo biti prožeto molitvom, postom, slušanjem i čitanjem Božje riječi, kao i dobrim djelima. Koliko to ljudi danas ozbiljno shvaćaju?

Pitanje je koliko ozbiljno shvaćamo najveću zapovijed Isusa Krista: »Volite jedni druge onako kako sam ja volio vas«. Obraćenje je potrebno i onima koji su blagi i krotki, a ne samo onima koji nose u sebi grubosti i zlodjela. Obraćenje je moja osobna spremnost da postanem ono što Bog od mene traži da budem. I molitva, i post, i slušanje i čitanje Biblije, i dobra djela samo su mogućnosti po kojima svi mi možemo udovoljiti dragomu Bogu. U iskrenoj i snažnoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu krije se naša spremnost da se mijenjamo tijekom našega života. Svi mi osjećamo da se naše obraćenje ne događa jednom u životu, nego svaki put kada se ljubav u nama poveća.

Često se ljudi u korizmi ostave hrane ili pića i time misle da su riješili svoju obvezu. Koliko je to ispravno?

Svaki je trud Božja nagrada. Svaki korak naprijed je velik uspjeh pred Gospodinom. U nama treba biti osjećaja za težnjom prema višim ciljevima. Kada se djeca ispovijedaju obično im kažem da nije dovoljno biti samo dobar prijatelj nekome, nego treba biti najbolji prijatelj. Ista je stvar i s duhovnim odricanjem. Nije u pitanju želja za gladovanjem, nego je u pitanju osobna spremnost vjernika za odricanjem u korist jačanja vjere u Boga i ljubavi prema ljudima.

Što je ono čega bi se svaki vjernik i čovjek trebao odreći u korizmi?

Slobodni smo sami odlučiti o svojim odricanjima. Nitko nas ne smije natjerati na bilo što. Nemojmo misliti na odricanje kao na moranje, nego više kao na spremnost da nešto promijenimo u nama i oko nas. Ljudi se u našem siromašnom društvu odriču mnogih stvari, ali nismo pozvani na odricanje onoga što nemamo, već se trebamo odreći onoga što je u nama: grijeha. Nemojmo se u korizmi odreći ljubavi unutar obitelji, ljubavi u krugu susjeda i prijatelja. A odrecimo se na prvom mjestu naših navika koje nas čine manje vrijednima voljenja. Ukoliko ne pokažemo ljudima kolika je u nama velika spremnost za dobrim djelima, uzalud bi bili svi naši pokušaji da nas zavole i prihvate kao prijatelje. Ne treba se odreći prijateljstva, ali treba se odreći svega što kvari prijateljstvo. Tražimo milost Gospodina i u sudjelovanju u svetim misama kojih u korizmi, po mogućnosti, treba biti više nego što to običavamo.

Koliko je danas u ljudima prisutna potreba ispovijedi i pomirenja s Bogom?

Velika. U životu trebamo biti spremni ispričati se za sve sitne i krupne pogreške. To i članovi obitelji, i prijatelji, i Gospodin očekuju. Divno je ispovijediti se, a još divnije je ispovijedati. Bilo je slučajeva da sam i ja, zajedno s osobom koja se ispovijedala, prolio suzu. Bilo je slučajeva kada sam se i ja kroz suze slatko nasmijao s osobom koja mi je u ispovjedaonici radosno opisala doživljenu dobrotu Božju. Svi mi imamo potrebu družiti se s ljudima, pa kako ne bismo imali želju družiti se i s Gospodinom. Ispovijed je jedan od načina druženja s Bogom, ali ujedno i najbolji način pročišćenja duše i tijela.

Je li korizma kod nekih prerasla samo u tradiciju ili običaj odricanja bez pravih vrijednosti?

Mislim da nije. Gospodin nam daruje svoj blagoslov i snagu da proniknemo u dubinu značenja bilo kakvog odricanja. Ne sumnjam u njegovo dobrohotno ophođenje prema nama. Vjernici znaju osjetiti to da neki ljudi znaju postiti petkom, a ipak biti grubi prema drugima, riječju ili djelima. Čuvajmo se toga. Vrijednost koju ne smijemo izostaviti onda kada postimo jest osjećaj brige za druge, kao i neprestana ljubav i pažnja.

Kako gledate na problem otuđenosti ljudi u vrijeme nadolazeće svjetske krize i njihovo sve veće povlačenje u sebe?

Krize u gospodarstvu su dolazile i prolazile. Ovu krizu će svi osjetiti, ali nemojmo u njoj izgubiti našu čovječnost. I prije je mnogima bilo teško. Zamislite da je svakoj obitelji s dvoje ili troje djece mnogo teže nego onim obiteljima gdje je jedno dijete. Ljudima u mirovini je stalno teško. Onima koji troše svoj novac na lijekove je još teže. Nije u pitanju samo svjetska kriza nego i naš način života. Negdje se prekomjerno pije ili troši na stvari bez kojih se može živjeti. I ovo može biti poruka korizme: Nemojmo trošiti svoju snagu i materijalna dobra na ono što nam u ovom trenutku nije preko potrebno. Povlačimo se u sebe onda kada nismo sa sobom zadovoljni. A tko je zadovoljan? Onaj tko ima prave prijatelje oko sebe i tko ima ljubavi za druge.

Koliko su ljudi danas otuđeni od vjere? Može li se to stanje promijeniti?

Vjera nije nešto što ja sam stvaram. To je dar od Boga. Ja, kao svećenik, mogu biti manje ili više otvoren, družiti se s ljudima i poučavati ih, ali Bog je taj koji daruje vjeru. U prijateljstvu između ljudi se rađa povjerenje. U prijateljstvu s Bogom rađa se vjera. Obiteljski odgoj i pohađanje vjeronauka može produbiti našu vjeru, no, ona uvijek ostaje dar od Gospodina, a nikada stečeno dobro. Naša svjesna spremnost da budemo dobri prema drugima jača našu vjeru. Ova svijest treba se osnažiti time što sudjelujemo u svetoj misi slušajući Riječ Božju i primajući euharistiju. Iz povijesti znamo kako je bilo razdoblja kada su se ljudi više ili manje okretali Bogu. Nije na nama da kažemo u kakvom razdoblju mi sada živimo. Na nama je da odlučimo kakav mi, osobno, život želimo sada živjeti.

Kako se u današnje vrijeme ljudi odnose prema patnji drugoga, a kako se Bog odnosi prema našoj patnji?

To možemo sami uvidjeti. Pitanje je kako bi naše društvo reagiralo ako bi bilo riječi o prihvaćanju ili neprihvaćanju eutanazije, točnije, namjernom umiranju. Svi se mi trebamo svjesno pripravljati za tjelesne teškoće. Znamo da se sve oko nas može i hoće pokvariti, a nikako ne priznajemo sebi da je i naše tijelo podložno istomu. Duhovna patnja počinje od prvih dana našega života, a ni tjelesne patnje nisu vezane za starost. Čovjek ne može negirati patnju u životu. Gospodin, iako je svemoguć, nije htio otkloniti patnju iz našega života. To znači da svi mi trebamo nešto posebno naučiti kroz našu osobnu patnju. Što je ono što nam je od Boga dano kao pomoć ako to nije hrabrost i vjera. Hrabrost se vježba, a vjera se dobiva na dar. Tako Bog vidi našu patnju. Mislim da i sam Bog pati onog trenutka kada ljubav između mene i njega nije velika. Pomirenje s Bogom nije njegovo »no-no«, nego moja sigurnost u prakticiranju ljubavi i pružanju pomoći ljudima oko mene. Čovjek bi manje patio ako bi se tijekom života više bavio pružanjem pažnje drugima, a manje sebi.

Problem današnjice svakako je izgubljeni smisao o patnji, a kada nas ona pogodi ili kada pogodi nekoga tko nam je blizak, krivnju uglavnom svaljujemo na samog patnika ili na Boga. Zašto Bog dopušta patnju?

Ne znam. A zašto je mi dopuštamo? Ni to ne znam. Pomislih na odsluženje vojnog roka i na 30 km pješačenja u zimu 2000. godine. Blato oko nas i tona istog tog blata na vojničkim čizmama, a na deset metara od nas cesta. Jedan od mojih drugova upita časnika za razlog zašto se ne može ići cestom. Odgovor je bio da u ratu ceste bivaju razorene i vojnici ne trebaju biti mete bombi. Možda je slično i s patnjom u svagdanjem životu. Bog ne želi da čovjek bude neprestano meta zloga. Znamo da nas patnja čisti i čuva od zla, koje je Isus Krist došao odagnati od čovjeka. Jednako tako, patnja nas uči poštovati ono što imamo i ne misliti na ono što smo izgubili ili nikada nismo ni posjedovali. Patnja nas uči.

Nakon patnje dolazi slava, uskrsnuće Gospodinovo. Koliko su ljudi svjesni te činjenice i može li to biti misao vodilja koja nas vodi kroz život?

To je srž naše vjere. Nismo kršćani ukoliko ne vjerujemo u uskrsnuće. Apostoli nisu bili kršćani do Kristove smrti. Oni su se tada razbježali. Apostoli su postali kršćanima tek kada im se ukazao uskrsli Gospodin. To im je dalo snagu za upornost i ustrajnost u propovijedanju uskrslog Isusa Krista. Nije dovoljno reći »pa, ima nešto nakon smrti«. Kršćani znaju kamo hode. Svi ćemo biti u prilici uvjeriti se u dobrodošlicu Gospodinovu i uvođenje u sjaj uskrsnuća koje dobivamo zahvaljujući Njegovoj dobroti i ljubavi prema nama.

Unutar korizme imamo 6 nedjelja, koji je Vaš savjet za korizmu?

Neka vam je svima Gospodin u srcu i neka nam svaki dan, ne samo korizma, bude prilika da ispravimo sve ono što nam se ne sviđa u našem ophođenju prema drugima kako bi bili otvoreniji olakšati i uljepšati život. Nikada se nećemo osloboditi nedaća i gorčine u životu, ali na nama je da otvorimo srce Istini, Putu i Životu – Gospodinu - koji je radi nas, ljudi, i radi našega spasenja patio, umro i uskrsnuo da bi svi mi spoznali ljepotu uskrsnuća i život vječni.       g