Arhiv tekstova

Prije godinu dana, zadnjeg dana veljače preminuo je Ábel Dési, odnosno Szilvester Sárkány (Telečka, 24. siječnja 1929. – Subotica 29. veljače 2008.), pjesnik, prozni pisac, publicist i prevoditelj. Ovaj iskušenik Golog otoka (1952.), kasnije suradnik dnevnika »Magyar Szó«-a i tjednika »7 Nap«, kroz cijeli je život ostao veliki samotnjak vedra lica na kojem uvijek titra suzdržan, ali prijateljski, smiješak – u svakom je pogledu bio nesvakidašnja pojava subotičkog urbanog miljea. Život je doslovce proveo s knjigom, ili između knjiga – možda bi bolje bilo reći: za knjigu. Iza njega je uz desetak autorskih rukopisa i prevedih djela, ostala  bogata knjižnica od preko 7 tisuća knjiga, više tisuća tuzemnih i inozemnih časopisa i nekoliko stotina nosača zvuka s pomno probranom glazbom. Sudska je instanca ovo bogatstvo povjerila na skrb i korištenje subotičkoj Gradskoj knjižnici i Glazbenoj školi. Povjesničar književnosti dr. Imre Bori u djelu »A jugoszláviai magyar irodalom rövid története (Kratka povijest jugoslavenske mađarske književnosti)« navodi kako se Ábel Dési sa svojim knjigama »A remény elve« (1961.), »Fáj az idő« (1966.), »Kortásaim« (1969.) svrstao među one pjesnike i pisce koji su se nakon pedesetih godina XX. stoljeća oglasili unutar ovdašnje, vojvođanske mađarske književnosti, zrcaleći nemirom, donoseći drugačiji, navlastiti senzibilitet, svjedočeći o svijetu lišeni svih iluzija. Dési je desetljećima pisao, mnoge je publicističke radove objavio na stranicama listova i časopisa, a njegova se obimna rukopisna zaostavština odnedavno pregleda, vrednuje i sređuje. Na tragu svojega zanimanja za filozofsku misao, Dési je bio priređivačem više svezaka časopisa »Rukovet« o kretanjima u onodobnom marksizmu, nadalje o filozofiji Györgya Lukácsa, a posebno je bila zapažena tematska sveska »Rukoveti« nastala tragom rukopisa Istvána Bibóa pod zajedničkim naslovom »Bijeda malih istočnoeuropskih država«. Sarajevski filozof Gajo Sekulić nedavno je u povodu ovoga sveska »Rukoveti« napisao: »Za mene je bio od neprocjenjive važnosti osamdesetih godina ... on me je osnažio da mislim o pretpostavkama mirovnog diskursa u jednoj studiji UNESCO 1986. godine. Tokom opsade Sarajeva jedva sam je pronašao u stanu bez prozorskih stakala sa folijama UNHCR-a. Bibóovo određenje konkurencije dva principa međunarodnog prava pri građenju mirovnih spoarzuma, odnosno ‘dobrog mira’ – državni suverenitet i pravo naroda na samodređenje – pomagali su mi na životan način da pokušam razumjeti kako provale etnonacionalističkog nasilja u BiH i Jugoslaviji, tako i sramno neznanje i nemoral većeg dijela aktera svijeta uključenih u yu-krizu ... On je (Ábel Dési) bio most ka Lukácsu i budimpeštanskoj školi u vremenu kada je uništena ‘Korčulanska škola’, a mnogi intelektualci marginalizirani i maltretirani, a Subotica sa Ábelom i RU-om otvorila vrata diskriminiranim ljudima. U sjećanju su mi naročito neke javne tribine s Milanom Kangrgom«. 

U povodu smrti  Ábela Désija očitovala su se mnoga poznata imena, budući da je bio osobnost po kojoj se Subotica kao grad pamtila u najboljem svjetlu. Među ostalima svojedobno je bio u kontakntu i prepisci sa filozofom Györgyem Lukácsem i njegovim kasnije vodećim sljedbenicima Ágnes Heller i Ferencom Fehérom, nadalje s Gajom Petrovićem, Kasimom Prohićem, Gajom Sekulićem, Milanom Kangrgom, Vanjom Sutlićem, Miladinom Životićem, Ljubom Tadićem, Mihailom Markovićem, Nebojšom Popovim, Milenkom Perovićem i dr.  Svaki susret s  Ábelom Désijem bio je zapravo razgovor o knjigama i ljudima, o neostvarenoj i nedosanjanoj čovjekovoj potrebi za slobodom. Godišnjica njegove smrti bit će obilježena danas (petak, 27. veljače) u 12 sati u dvorani 213 Otvorenog sveučilišta u Subotici.