Arhiv tekstova

Govoreći o jeziku sa stručnog stajališta poznati lingvist, profesor Filološkog fakulteta u Beogradu i član Komiteta eksperata Vijeća Europe za Europsku povelju o regionalnim ili manjinskim jezicima Ranko Bugarski smatra kako je veliki problem taj što ubrzanom nestajanju jezika u svijetu do prije nekih 20-ak godina nije pridavana ni stručna niti javna pozornost.

»Lingvisti su se tek prije dva desetljeća počeli ozbiljnije baviti tom problematikom, a nakon toga su se time počele baviti i međunarodne institucije«, kaže Ranko Bugarski. »Možemo reći da se sada na svim stranama zvoni na uzbunu, kako bi što više živih jezika produljilo svoj život, te kako bi se revitalizirali oni jezici koji su na izdisaju. Ovo posljednje je osobito teško, ali je neke uspjehe moguće zabilježiti. Povijesno, to je recimo primjer hebrejskog jezika, a u današnje vrijeme to su irski i velški jezik, koji su prilično uspješno revitalizirani.« 

O nekim sastavnicama jezika i mogućnostima za njihovo očuvanje Ranko Bugarski govori na sljedeći način:

 

Ugroženi jezici

 

Najugroženiji jezici su oni s malim brojem govornika. Ako se neki jezik svede na govornu zajednicu od nekoliko desetaka, nekoliko stotina, pa i nekoliko tisuća ljudi, a u nekim slučajevima i više, on je već samim tim ugrožen. A ono što nije pitanje broja govornika, jest institucionalna podrška koju ti jezici imaju ili nemaju u svojim zajednicama, a naročito u državama u kojima žive. Pod institucionalnom podrškom podrazumijevam prije svega postojanje pisma, zatim knjiga i zapisa kojima je taj jezik ovjekovječen na tom pismu, pa onda važno je da se takav jezik koristi u javnoj uporabi, a tamo gdje je moguće, bar djelomice i u službenoj uporabi. 

 

Privatna, javna i službena uporaba

 

Osnovna podjela je na privatnu i javnu uporabu jezika. Privatna je korištenje jezika za razgovor ljudi u obitelji, u društvu, na ulici, a sve ostalo je javna uporaba. A, jedan segment javne uporabe je službena uporaba. To je ono što, simbolički rečeno, nosi državni pečat, dakle sve ono što ima službeni karakter – obrazovanje, diplome, komunikacija s državnim tijelima, sudski postupak, jedan dio medija. Javna uporaba je sve što nije privatna, dakle obuhvaća većinu medija, knjiga, javnih predavanja, kazalište, film itd. Recimo, kad obrtnik na ulaz svoje radionice stavi natpis: Vraćam se odmah - također je javna uporaba jezika, jer je namijenjena javnosti, a nije službena uporaba. 

 

Dvojezičnost i višejezičnost

 

Kako se materinski jezici mogu štititi i kako se njihov život može produljiti? Da vidimo prvo što je materinski jezik. Svi mi imamo osjećanje o tome što je naš materinski jezik. Naravno, neki od nas imaju i više od jednog materinskog jezika. To nije nikakav izniman slučaj. Mnogi su ljudi dvojezični ili višejezični u nekoj mjeri. Prema tome, višejezičnost je prirodno stanje čovječanstva. Čovjek je genetski osposobljen imati više od jednog jezika. To je tako biološki gledano. A gledano sociološki, veća polovica čovječanstva je dvojezična ili višejezična. Po nekim mišljenjima, čak i do dvije trećine. Znači, nema ničega čudnog u tome da netko govori više jezika. Naravno, pitanje je koji će od tih jezika čovjek smatrati materinskim. Netko će reći da ima dva materinska jezika, dok će netko vladati većim brojem jezika, a jedan od njih će smatrati materinskim. Niti višejezični ljudi ne govore sve te jezike podjednako dobro. Obično se smatra da ljudi koji su bilingvalni, koji su rođeni u mješovitim brakovima i odrastali uz oba jezika, oba ta jezika govore perfektno. To perfektno je više mitološka kategorija, uglavnom nema takvih ljudi. Ali, nije riječ o perfekciji, nego o kompetenciji, o mogućnosti da se solidno vlada različitim jezicima. 

 

Materinski jezik

 

Kad se govori o materinskom jeziku, obično se smatra kako je jasno što je to i da tu nema ničeg spornog. Ali, teorijski ima spornog, naravno. Kao materinski jezik može se odrediti onaj jezik koji je neka osoba prvi naučila govoriti. Ali, može se odrediti i kao jezik koji netko najradije ili najbolje govori. Ili, kao jezik s kojim se čovjek intimno identificira. Ovdje je problem sam termin materinski jezik, koji se javlja i u drugim jezicima u sličnom obliku. Termin materinski jezik je visoko metaforičan, a metafore mogu biti opasne u znanstvenom diskursu, jer mogu odvesti u stranputicu. Jer, ako doslovno shvatimo materinski jezik, onda bi to trebao biti jezik majke. Međutim, puno ljudi odrasta s jezikom koji nije jezik njegove majke, nego je recimo očev jezik ili jezik neke treće osobe, a ipak jest materinski jezik. 

Ako mentalno operirate pojmom materinskog jezika, onda kažete – kao što čovjek ima samo jednu majku, tako ima i samo jedan materinski jezik. Zato se u znanosti i izbjegava ovaj koloritni, uobičajeni, tradicionalni, visoko metaforični termin materinski jezik, pa se govori o prvom jeziku. Premda je i to dvojbeno, je li to prvi naučeni jezik, ili prvi kao najkompetentniji. No, ovo je više za teorijska razmatranja, a ljudi većinom ipak osjećaju što je njihov materinski jezik. 

 

Manjinski i većinski jezici

 

U svezi s manjinskim jezicima, vrlo važna stvar za njihovo očuvanje i napredovanje jest javna uporaba, ne samo privatna, i koliko je moguće neki stupanj službene uporabe. Pri tome, neki su skloni misliti kako treba sve u životu imati dostupno na jeziku nacionalne ili etničke manjine, jer inače čovjek ostaje bez svog identiteta. To je pogrešno. Ne može uvijek sve biti na jednom jeziku, ne treba to biti čak niti za predstavnike većinskog jezika. Jer, i većinski narod treba biti otvoren prema drugim jezicima. Čak ako je netko govornik engleskog, kao danas najrasprostranjenijeg jezika na svijetu, i za njega je iz niza razloga itekako korisno da govori neki drugi jezik. Najkraće bih to sažeo ako bih rekao da ljudi koji govore nekim manjinskim jezikom u nekoj zajednici, normalno je da se emocionalno i psihološki identificiraju s tim jezikom, da im on služi za identitet i komunikaciju unutar te manjinske zajednice. Ali, naravno, neophodno je i da govore jezik većinskog naroda s kojim žive na istom teritoriju, istoj državi, pokrajini, provinciji. Onda im je taj drugi jezik više za komunikaciju. Prvi je za identitet i unutargrupnu komunikaciju, a drugi za izvangrupnu komunikaciju. U svakom slučaju, ne mogu se svi sadržaji suvremenog života odvijati samo na jednom jeziku, u višenacionalnim i višejezičnim društvima naročito, a takva su danas više-manje sva društva u svijetu. 

 

Regionalni i manjinski jezici

 

Republika Srbija je potpisnica Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima. Što su regionalni, a što manjinski jezici? Manjinski jezici su jezici dijelova stanovništva neke zemlje koji su manji od ukupnog broja stanovništva. Regionalni su jezici oni koji nisu službeni jezici cijele države, ali imaju veliki broj govornika i nisu etnički distinktni. Recimo donjonjemački, koji je priznat kao jedan od regionalnih jezika, njime govori velik broj govornika, a to su isto Nijemci, a ne nacionalna manjina. Katalonski jezik također, sa 7-8 milijuna govornika.           

Europska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima

 

Republika Srbija je koncem 2005. ratificirala Europsku povelju o regionalnim i manjinskim jezicima, čime se obvezala na stvaranje uvjeta za olakšanje ili ohrabrivanje uporabe regionalnih ili manjinskih jezika u govoru i pisanju, javnom i privatnom životu.

Srbija je prijavila deset takvih jezika: albanski, bosanski, bugarski, mađarski, romski, rumunjski, rusinski, slovački, ukrajinski i hrvatski. 

Za ovih 10 jezika Srbija je preuzela određene obveze. Povelja nudi meni od 68 obveza, a država koja pristupa povelji mora izabrati najmanje 35 od tih obveza, višeg ili nižeg stupnja primjene. Obveze se odnose na nekoliko područja uporabe, koja su od najveće važnosti za govornike takvih jezika. U prvom redu to su: obrazovanje, sudski postupak, mediji, odnos s državnom upravom, kulturni život itd. Neke države za sve jezike biraju jednaku razinu obveza, neke to rade diferencirano. 

 

Preporuke za Europljane

 

Obrisi europskog ponašanja u jeziku, temeljeni na iskustvu i znanstvenom radu prof. Ranka Bugarskog:

poštovati svoj jezik i u njemu izraženu kulturu  

ne vezivati svoj identitet isključivo za materinski jezik i etničko podrijetlo

od malih nogu učiti i druge jezike, među kojima bar jedan internacionalnog raspona

uvažavati govornike drugih jezika, uključujući i manjinske

suprotstavljati se negativnim predrasudama o dijalektima vlastitog jezika i drugih jezika, kao i njihovim govornicima

razvijati pozitivne stavove o višejezičnosti i multikulturnosti koji su prirodno stanje većeg dijela čovječanstva i izvor bogatstva, a ne prijetnja vlastitom identitetu

prihvatiti Europu, njenu raznolikost i njene vrijednosti kao proširenu fizičku, kulturnu i duhovnu domovinu.