Arhiv tekstova

Kao što smo u prošlom broju pisali, ovogodišnji »Goranov vijenac« za ukupan doprinos pjesničkoj umjetnosti dodijeljen je pjesnikinji Jasni Melvinger (1940.) iz Petrovaradina, autorici koja je, kako se u obrazloženju nagrade navodi, ostvarila djelo kakvom nema slična u modernome hrvatskom pjesništvu. Osim kao pjesnikinja, s dosad 11 objavljenjih knjiga poezije, Melvingerova je poznata i kao – esejistica, prozaistica, jezikoslovkinja i sveučilišna profesorica. U intevjuu za naš list govori o značenju nedavno dobivene nagrade, ali i o svojoj poeziji, u kojoj njezin rodni Petrovardin i Srijem zauzimaju značajno mjesto. 

 

HR: Smatrate li da je nagrada »Goranov vijenac«, koja Vam je ovih dana dodijeljena, na neki način, i svojevrsno priznanje književnosti vojvođanskog dijela u korpusu sveukupne hrvatske književnosti?

Smatram da mi je izborno povjerenstvo »Goranova proljeća« dodijelilo najznačajniju hrvatsku pjesničku nagradu uvažavajući veoma stroga književna mjerila, od kojih bi bilo odista rizično odstupiti, kad se procjenjuje nečije djelo kao prinos vrhunskome hrvatskom pjesništvu. Dakako, nagrada ima i svoju promidžbenu ulogu, te će, zacijelo, skrenuti pozornost i na kontekst moga djela u odnosu na hrvatsku književnost koja ima svoj kontinuum u Srijemu, ne samo od vremena A. G. Matoša i Slavka Mađera.

Također, zacijelo će skrenuti pozornost i na književna nastojanja i dostig-nuća Hrvata Bunjevaca na sjeveru Bačke, u kontinuumu od preporodnih dana Ivana Antunovića do danas.

HR: Koliko bi Vam ova nagrada mogla značiti u daljnjem književnom radu?

Moj stvaralački rad, sam po sebi, uvijek mi je bio velika nadoknada za sve životne nedaće. U tome se malo što može promijeniti. Ja sam već dugo u književnom životu. Dobila sam i dvije vrijedne književne nagrade u Novom Sadu, a i jednu u srcu Slavonije, Drenovcima, u znaku slavnoga Tadijanovićeva stiha »Visoka žuta žita«. Znam, dakle, da je ono što donosi nagrada prije svega publicitet, koji može pridonijeti i proširivanju kruga čitatelja moga pjesničkog djela. Zato mi odluka izbornog povjerenstva »Goranova proljeća« mnogo znači. Ponosim se time što ću primiti »Goranov vijenac« u Lukovdolu. Legendarno ime Ivana Gorana Kovačića u isti mah je i simbol hrvatske antifašističke borbe, i simbol nevinih žrtava, koje su se, nažalost, i u vrijeme ne tako davnašnjih ratovanja, pridružile onima opisanim u Goranovoj »Jami«, a i samome Goranu, u grobu bez križa i imena.

HR: Vaša poezija uspostavlja pokidane niti između srijemskohrvatskoga govornoga idioma i standard-nog hrvatskog jezika. Koliko je spomenuti govor danas prisutan u svakidašnjici Petrovaradina u kojem živite?

Dijalekti su u današnje vrijeme u izumiranju, pa tako i regionalni ili lokalni idiomi. U svakidašnjici današnjega Petrovaradina ne može se više čuti govor koji je ostavio traga u mojim stihovima. Ja sam u svojoj knjizi »Vaga s anđelima« nastojala očuvati od zaborava fonetičke, morfološke, pa i sintaktičke ili frazeološke likove govora, koje sam, u djetinjstvu i mladosti, čula i zapamtila u komunikaciji sa starijim srodnicima, rođenim u drugoj polovici 19. stoljeća, prateći i proces mijenjanja dijalekatskih oznaka u govoru generacije mojih roditelja. Dakle, u stih lirske pjesme, unijela sam elemente jezikoslovne rasprave, baš kao što sam unijela i pojedine elemente proznoga žanra, obiteljske kronike, u istraživanju povijesne dimenzije, ne samo moga geneološkog stabla na zavičajnome tlu.

HR: U obrazloženju nagrade književnik Mile Stojić je zapisao: »živeći i pišući u korpusu drugog naroda i drugog jezika, Jasna Melvinger ostaje vjerna svomu usudu i znaku«. Kako doživljavate ove riječi lanjskog dobitnika »Goranovog vijenca«?

Mile Stojić zna da sam do 1976. pisala na tada još egzistentnom srpskohrvatskom. Za razliku od dobrog dijela pisaca koji su po nacionalnosti Hrvati, a pišu na današnjem srpskom jeziku, ja sam se, kad sam već izgubila radno mjesto, ne samo na Filozofskom fakultetu, nego i na Radničkom univerzitetu u Novom Sadu, počela putovati u Osijek da bih opstala u svojoj jezikoslovnoj struci, riješila pisati na hrvatskom jeziku. Zna Mile Stojić da, kao i u opusu Antuna Branka Šimića i još nekih drugih hrvatskih književnika, i u mom opusu ima pjesama s ekavskom realizacijom staroga glasa jat. Mili Stojiću također je poznato da sam od srednjoškolskih i studentskih dana bila veoma agilna u radu novosadskih, srpskih i vojvođanskih kulturnih institucija, koje su u ono vrijeme još tolerirale višenacionalnost u sastavu raznih svojih uredništava, ocjenjivačkih povjerenstava, te upravnih odbora. U to doba imala sam volonterska, dakako, zaduženja, kao glavna i odgovorna urednica »Tribine mladih«, urednica kulturne strane studentskoga lista »Index«, članica uredništva »Prve knjige« Matice srpske, te edicije »Kairos« pri RU »Radivoj Ćirpanov«, a nerijetko se računalo i na moj glas pri dodjelama »Brankove«, pa čak i »Zmajeve« književne nagrade. Bila sam, također, i u Upravnom odboru Sekcije za Vojvodinu Društva književnika Srbije. U tom svom radu nastojala sam se, prije svega, zalagati za visoka književna mjerila, ne uskraćujući podršku ni onim piscima koji su, zbog rigidnosti u svojim kulturnim središtima, tražili i stanovito pribježište u Novom Sadu. Inače, usud mi je donio traumatična životna iskustva, od ratnog djetinjstva pa nadalje, a sve mislim da sam ipak opstajala i stvarala pod znakom humanizma, vitalizma, pa, možda, i optimizma, koji je, čitajući moje stihove iz rane mladosti, otkrio u mome životnome stavu još Branko Miljković. Književni rad značajnoga sarajevskog hrvatskog pjesnika Mile Stojića pratim od njegove prve stihozbirke »Lijer, jezik prašine« iz 1977. i njegove pjesničke domete veoma cijenim. Zahvaljujem mu se što me je u povjerenstvu za dodjelu »Goranova vijenca« podržao svojim glasom, a napisao i nadahnut esej, kao obrazloženje dodijeljene mi nagrade.

HR: U Vašem se književnom opusu može iščitati i neka vrsta kulturno-povijesne topografije hrvatstva u Petrovaradinu i Srijemu. Kulturno-povijesna topografija hrvatstva u Srijemu pod sramotnim je žigom ustaških i nacističkih divljanja, ubojstava i destrukcija, a isto tako i pod žigom partizanske odmazde čijom su žrtvom pali i toliki nevini žitelji ovoga područja. Moj djed po majci za dlaku je izbjegao ustaško strijeljanje u Vukovaru, zajedno sa skupinom drugih uglednih Petrovaradinaca koji nisu bili po volji vlasti NDH. A njegov najmlađi brat, koji nije bio ni u kakvim vojnim formacijama, netragom je nestao nakon ulaska partizana u Ilok, gdje je radio cijelog radnoga vijeka kao geometar. Iz mojih se pjesama prije svega može iščitavati topografija suživota Hrvata sa Srbima, Mađarima, Slovacima, Nijemcima, Rusinima i drugim narodima na srijemskome tlu, marljivo kultiviranom još od antičkoga rimskog doba. Pojedine povijesne indikacije koje, dakako, govore o raznim migracijama, i s juga na sjever, i sa zapada na istok, sačuvale su se i u leksičkim slojevima, koji su me zainteresirali dok sam prelistavala stare i novije rječnike, koji su mi uvijek zanimljiva lektira. Riječi koje su mi u djetinjstvu katkad i tajnovito zazvučale, a kojima se nerijetko služim pri etnokulturalnom karakteriziranju svog pjesničkog prostora, otkrivala sam ponovno kao jezikoslovac i u petojezičniku Fausta Vrančića (1695. g.), i u Belostenčevu »Gazofilacijumu«, i u Karadžićevu »Srpskom rječniku«. Karadžić se, za razliku od potonjih dijalektologa, nije ograničio na proučavanje samo srpskih govora s tog područja, nego unio i riječi koje čuvaju tragove i govora hrvatskoga življa na ovome tlu.

HR: Dunav u Vašoj poeziji, kako je zapisao jedan kritičar, predstavlja »neprikosnovenu odrednicu zavičajne ljubavi i pripadnosti«. Možete li nam reći više o Vašem poetskom odnosu s najvećom srednjoeuropskom rijekom?

Rijeka teče onako kako protječe vrijeme, i ono povijesno, i ono svakidašnjega našeg zemaljskoga života. I razdvaja jednu obalu od druge, i povezuje ono što nam je blizu s onim što nam je daleko. Od djetinjstva do poznih, već, mojih dana, pred očima mi je, u svim svojim mijenama, za poplava i za vrijeme suša, pružajući mi mirnodopske ljetne radosti i užasavajući me odbljescima ratnih plamenova. S plivačima i svim onim, nasilno pod led gurnutim utopljenicima. Godinama sam ga gledala kroz prozor iz stana u jednoj od limanskih kula, s XV. kata. Godinama sam i putovala, autobusom uz Dunav i niz Dunav, prateći njegove odbljeske od Petrovaradina do Vukovara i obratno. Mislim da nije začudno što sam se slikovnošću dunavskog krajolika često koristila pri izricanju svojih pjesničkih refleksija.

HR: Koliko pratite aktualno književno stvaralaštvo vojvođanskih Hrvata? U tom smislu, koja biste imena izdvojili?

Dakako, već četrdeset godina izravno pratim stvaralački rad svog supruga Petka Vojnića Purčara, koji je, ne samo po mome skrom-nom mišljenju, jedan od najznačajnijih živih hrvatskih književnika. Dakako, veoma poštujem doajene književnosti bunjevačkih Hrvata – Balinta Vujkova i Lazara Merkovića. U izbor iz moje esejistike »Moderna i njena mimikrija u postmoderni« unijela sam i oglede o poeziji Milovana Mikovića i Vojislava Sekelja, napisane još 80-tih godina prošlog stoljeća. U novije vrijeme pisala sam, dakako, također veoma afirmativno, o signalističkim pjesmama Zvonka Sarića. Nažalost, rad na većim projektima oduzima mi dosta vremena i energije, te kritičkim osvrtima ne dospijevam popratiti i nove knjige mlađih autora, među kojima, nesumnjivo, ima i veoma darovitih.

HR: Posljednih godina su objavljene tri knjige koje stavljaju na uvid književno stvaralaštvo Ilije Okrugića Srijemca, a koje ste Vi priredili i pogovorili. Koliki je značaj Okrugićeva djela za kulturu srijemskih pa i Hrvata uopće?

Ilija Okrugić Srijemac pisac je značajan za povijest hrvatske književnosti druge polovice 19. stoljeća. Kao dramski pisac zastupljen je u ediciji Matice hrvatske »Pet stoljeća hrvatske književnosti«, a njegove se pripovijetke proučavaju kao dio korpusa što pripada hajdučko-turskom stilskom razdoblju hrvatske prozne produkcije predrealističkog doba. Njegove knjige pjesama, napose one objelodanjene u Novom Sadu, čini se, nisu dos-tupne povjesničarima književnosti u Hrvatskoj, a niti im je pri ruci njegova rukopisna ostavština koja se čuva u Matici srpskoj u Novom Sadu. U knjigama koje sam priredila sad se mogu pročitati njegove neobjelodanjene tri drame, a i njegove lirske pjesme, koje su ili tiskane u 19. stoljeću, u knjigama i časopisima, ili su tek sada postale dostupne čitateljima. Nastojat ću prirediti za tisak i druga njegova manje poznata djela. Kao i Antun Mihalić, o čijem sam stvaralaštvu iz doba predilirizma također pisala, i Ilija Okrugić zaslužuje suvremeno tumačenje svoga opusa. Ne samo zato što je pisao na hrvatskom jeziku o Srijemu, nego i zato što je bio veoma agilan u književnom životu svoga doba. Ne samo u Petrovaradinu, već i u Osijeku, Novom Sadu i Beogradu. Da nije bio zanimljiva književna pojava, ne bi onako benevolentno o njemu u više navrata pisao, kao dramski kritičar, upravo veliki srpski pjesnik Laza Kostić.

HR: Kao profesorica na sveučilišnoj kated-ri u Osijeku ostavili ste značajan pedagoški trag i stekli velik ugled među kolegama, a među Vašim nekadašnjim studentima danas ima značajnih ličnosti u književnom životu. Koliko Vam to znači?

Mnogo mi znači to što mi je Osijek, gdje sam radila u zvanju sveučilišnog profesora, izvanrednog i redovitog, pružio mogućnost da se vratim svojoj jezikoslovnoj struci. S Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, gdje sam bila asistentica na katedri za južnoslavenske jezike, ne svojom voljom, otišla sam 1971. godine. Znači mi mnogo i to što sam među kolegama na Pedagoškom fakultetu u Osijeku stekla i dobre suradnike, i poštovane i drage prijatelje. Uvijek su mi bili poticajni, također, kontakti s mladim darovitim ljudima, kojima sam i ja predavala. Među njima danas ima uglednih književnika i znanstvenika, te istaknutih djelatnika u različitim područjima društ-venog života. 

HR: U Vašoj je književnoj bibliografiji primjetno kako se niste oglašavali od »Ljubavnih soneta« iz 1989. i stihozbirke »Ta renesansa, ne, još, kao posljednja šansa«, koja je objavljena 2002. godine. To je, kako je poznato, bila vaša šutnja za vrijeme govora mržnje. Smatrate li da su ta vremena uistinu prošla?

U mojoj književnoj bibliografiji odista postoji hijatus između »Ljubavnih soneta« iz 1989. i knjige »Renesansa, ne, još, kao posljednja šansa« iz 2002. Ni Miroslav Krleža nije objelodanio ni jednu knjigu između 1938. i 1949. Nezahvalno je baviti se predviđanjima kako će se odvijati politički život u ovom vremenu tako teškom za sve nas, ali još se nadam pobjedi demokratskih snaga u Srbiji i u Vojvodini.

g